Život u vrijeme koronavirusa nije isti kao prije nešto više od mjesec dana. To nam je svima jasno. Ovaj virus promijenio je živote ljudi diljem svijeta. Bosna i Hercegovina i Hrvatska nisu izuzetak.
Piše: Vedran Kožul|Vrisak.info
Velika većina građana željno iščekuje povratak u normalno stanje. Iščekivanje istoga nešto je što je postalo svakodnevnica. Ono što je dio svakodnevnice u doba koronavirusa svakako je i praćenje vijesti i informacija o ovom virusu i svemu onome što je vezno za njega. Traženje relevantnih informacija prikovalo je građane uz tv prijamnike, Internet portale, društvene mreže, manjim dijelom i uz radio i novine. Mnogobrojnim medijima čitanost i gledanost značajno su porasle u odnosu na neko, nazvati ću ga, normalno razdoblje.
U moru informacija, uz one relevantne, dosta je i onih koje nisu takve, iako sam mišljenja kako većina novinara i medijskih kuća odgovorno radi svoj posao. No, što je s onim drugima? Dio teksta ispod posvećen je upravo njima, a ne većini novinara i medijskih kuća koje profesionalno rade svoj posao. Takvima treba odati priznanje za profesionalan rad tijekom ove krizne situacije!
Dvosmislenost, senzacionalizam, borba za klikove, širenje panike
Medijima je čitanost jako bitna, iako u društvima kakvo je naše i nije često presudna za opstanak medija. Borba za klikove često ne bira sredstva. Čitatelji u traženju pravih informacija, posebice u ovakvim kriznim vremenima, traže pouzdanost. Ipak, jako često ih privuče bombastičan naslov bez pravog sadržaja. Tako na nekom lokalnom portalu možemo vidjeti naslov tipa „U ponedjeljak se otvaraju vrtići“. Kada otvorimo članak vidimo kako se zapravo radi o vrtićima u Danskoj, na što naslov nikako ne upućuje.
Ima svakako i gorih slučajeva. U naslov članka često se stavljaju činjenice potpuno izvučene iz konteksta vijesti. Primjerice, u članku o koronavirusu o Kini nakon popuštanja mjera stoji kako su nakon popuštanja mjera karantene zabilježeni novi slučajevi COVID-19 zaraze, ali da je njihov broj relativno mali. Naslov članka pak na naslovnici „vrišti“: „Novi val zaraze u Kini“.
Trebaju li medijske kuće i novinari biti lovci na građane i dežurni policajci?
Pojedini novinari, samoinicijativno ili na nagovor svojih medijskih kuća, uživjeli su se u ulogu dežurnih policajaca i lovaca na građane. Kamere i fotoaparati su na ulicama, trgovima, parkovima. Ankete i intervjui često sliče na policijsko ispitivanje. „Zašto niste ostali doma?“ „A gdje su vam maske i rukavice“? „Viđate se s prijateljima, je li to korona party?“ Ovo su pitanja često postavljena osuđujućim tonom i čestim navođenjem na zaključak kako su oni koji su izišli na svjež zrak svojevrsni zločinci i potencijalne ubojice.
Pojedini novinari očito smatraju kako podizanjem panike čine dobro djelo. Plašeći narod zarazom, kao nekada stari ljudi djecu „kučibabom“, valjda smatraju kako će većina građana ostati doma i ne izlaziti nigdje dok sve „ovo“ ne prođe. Snima se između ostaloga tko je došao na misu. Stoga ne čude komentari tipa: „Ovo nam ni UDBA nije radila“.
Životi građana su najvažniji, ali život ne može stati!
Ovakvo zbunjivanje građana i snažna medijska histerija obezvrijedili su pokušaje razumnih stručnih ljudi koji za cilj imaju smanjivanje širenja zaraze koronavirusom.
Kada govorimo o mjerama trebamo biti svjesni jedne činjenice. Epidemiolozi, zdravstveni djelatnici i institucije kojima je osnovna djelatnost zdravlje građana zalagati će se za drastičnije mjere i restrikcije. S druge strane, svi oni kojima mjere otežavaju poslovanje, kao i institucije koje se brinu za financije i gospodarstvo, zalagati će se za mjere koje će biti fleksibilnije.
Valjda bi nam svima trebalo biti jasno kako su životi ljudi najvažniji i kako bi poduzete mjere trebale ići u smjeru sprječavanja zaraze kakva je koronavirus, bez obzira kolika je u postotcima smrtnost od ovog virusa.
S druge strane, valjda nam je također jasno kako život ne može stati.
Nakon nešto više od mjesec dana uvedenih mjera i zatvaranja ili ograničavanja rada velikome broju gospodarskih subjekata već se nažalost osjećaju negativne posljedice na život građana i gospodarstvo. Dosta ljudi već je ostalo bez posla, veliki broj poduzeća i obrta je ugrožen.
Najbolji primjeri možda su ugostiteljstvo i turizam. Dok ugostitelji i turistički djelatnici iz dana u dan prate medije i pokušavaju doznati kako će im u vremenu koje dolaze izgledati poslovanje i hoće li ga uopće biti, pojedini mediji od ovoga rade neviđeni senzacionalizam. Građane se bombardira naslovima o pleksiglasu u kafićima i restoranima, pa čak i na plažama, ili o tome tko će rastjerivati građane iz kafića ako se budu grupirali… Naravno, o ovako drastičnim mjerama, nema službene odluke, barem za sada. Izgleda kako su one prijedlog pojedinih medijskih kuća, a ne epidemiološke struke!
Natječe se u neprovjerenim najavama, na osnovu nečijih osobnih preporuka ili mišljenja, bez donesenih odluka. Primjerice, piše se o tome koje su države zatvorile granice iako o zatvaranju granica u mjesecima koji dolaze još nema službenih odluka. Kao da neki priželjkuju da od turističke sezone ne bude ništa, iako o istoj ovisi egzistencija tisuća i tisuća ljudi, a u dobroj mjeri i proračuni.
Ostani doma
Slično je i s čitavom kampanjom „Ostani doma“ čiji je cilj dobar. Njen cilj je, ili bi barem trebao biti, osvijestiti građane o tome da paze na svoje zdravlje i kreću se na mjesta gdje se okuplja veliki broj ljudi samo onda kada je to potrebno. No, pojedini mediji su je toliko banalizirali da kako bi netko mogao zaključiti kako nipošto ne smijete izići iz kuće.
Tako bi se moglo zaključiti kako je bolje neprekidno sjediti u kući nego primjerice raditi u vrtu, dvorištu, njivi, voziti bicikl, šetati ili imati neku drugu aktivnost koja ne uključuje veliki broj ljudi bez potrebnog razmaka.
Dobrobit zajednice i olakšavanje života građanima
Možda razmišljam utopijski, ali zar nismo svi pozvani u ovakvim kriznim situacijama raditi na dobrobit zajednice?
Zar ne bi bilo bolje ljudima objasniti kako se zaštiti od koronavirusa? Primjerice, isticati važnost higijene, distance od jednog metra u zatvorenom prostoru ili dva na otvorenom, apelirati na one koji imaju simptome na odgovorno ponašanje kako se virus ne bi širio?
Zar ne bi bolje bilo istražiti mogućnosti za što efikasniji rad svakog poduzeća i obrta, čije je otvaranje moguće s obzirom na okolnosti, u vremenu koje je pred nama kako bi se spasilo što više radnih mjesta i gospodarskih subjekata?
Je li bolje na taj način dati doprinos društvu u kojem živimo ili je možda bolje jahati još malo na klikovima članaka zbog kojih se neka osoba plaši izići u dvorište ili zbog kojih neki razmišljaju staviti ključ u bravu privatnih poslova i obrta jer su uvjereni kako bolje sutra neće doći?
Procijenimo sami!
Uvjeren sam kako će, kada „ovo“ prođe, a proći će sigurno, biti vidljivo tko je radio u korist zajednice a tko protiv interesa iste. Bilo da se radi o dužnosnicima, zdravstvenim djelatnicima, gospodarstvenicima ili pak novinarima i njihovim medijskim kućama.
Vrisak.info