Potpisivanje Daytonskog mirovnog sporazuma 1995. godine bilo je, barem na papiru, završetak krvavog rata i početak nove političke ere u Bosni i Hercegovini. No, za Hrvate u BiH, Dayton je postao simbol političkog preživljavanja, ali i početak procesa u kojem su, korak po korak, izgubili temeljna politička prava koja su im trebala biti zajamčena.
Piše: Tomislav Soldo/Vrisak.info
U prvim godinama nakon Daytona činilo se da su Hrvati, kao jedan od tri konstitutivna naroda, zadržali ravnopravnost u zajedničkoj državi. Federacija BiH, kao entitet nastao Washingtonskim sporazumom, obećavala je okvir za suradnju Hrvata i Bošnjaka. Međutim, ubrzo su se pokazale pukotine u tom partnerstvu. Bonske ovlasti visokog predstavnika, koje su u početku služile stabilizaciji zemlje, pretvorile su se u alat za postupno urušavanje hrvatske političke pozicije.
Visoki predstavnici, kao međunarodni arbitri u Bosni i Hercegovini, s vremenom su prekoračili svoj izvorni mandat. Kroz bonske ovlasti, koje im omogućuju nametanje zakona i smjene dužnosnika, postali su gotovo apsolutni gospodari političkog života u BiH. Taj je proces imao katastrofalne posljedice za Hrvate. Od uvođenja bonskih ovlasti do danas, smijenjeno je 187 političkih dužnosnika iz različitih naroda, uključujući i značajan broj hrvatskih predstavnika. Od tih smjena, 70 je poništeno, ali broj smijenjenih političkih predstavnika, među kojima su i hrvatski, pokazuje razmjere političkog nasilja kroz koje je Hrvate sustavno isključivano iz odlučivanja i političkog života. Smjene su često bile usmjerene na one koji su zagovarali političku autonomiju Hrvata, što je bio jasan signal da se svaki pokušaj zaštite nacionalnih interesa može tumačiti kao prijetnja stabilnosti države.
Još je veći udarac za Hrvate bilo nametanje izmjena Izbornog zakona 2000. godine, koje su omogućile da im predstavnike biraju pripadnici drugog naroda. Fenomen “Komšić” postao je simbol tog procesa, u kojem hrvatski član Predsjedništva BiH nema podršku većine hrvatskog biračkog tijela, već dominantno bošnjačkih glasača. Ovo je direktno suprotno Daytonskom sporazumu, koji je predviđao ravnopravnu zastupljenost konstitutivnih naroda.
Bošnjački politički lideri nisu samo profitirali od tih promjena već su aktivno sudjelovali u njihovom nametanju, znajući da će im omogućiti veću političku dominaciju u Federaciji. Povezivanje bošnjačkih interesa s međunarodnim moćnicima kroz bonske ovlasti rezultiralo je time da su Hrvati postali politički podređeni i marginalizirani, iako su formalno i dalje priznati kao konstitutivni narod.
Posebno bolan primjer štete koju su Hrvati pretrpjeli je transformacija Federacije BiH. U početku zamišljena kao entitet u kojem će dva naroda dijeliti vlast, Federacija je postupno pretvorena u prostor političke dominacije Bošnjaka. Visoki predstavnik Valentin Inzko je 2011. godine omogućio formiranje Vlade Federacije BiH bez legitimnih hrvatskih predstavnika, odnosno bez suglasnosti većinske volje hrvatskih političkih stranaka okupljenih u HNS-u. Time je izvršna vlast Federacije postala alat majorizacije, gdje su se odluke donosile na štetu hrvatskog naroda.
Još jedan jasan prikaz političkog ubojstva je taj kako Hrvati u BiH već desetljećima nemaju nikakav utjecaj na uređivačku politiku Federalne televizije, iako je njezin rad financiran javnim novcem iz cijele Federacije. Ova institucija, koja bi trebala služiti svim narodima u entitetu, pretvorila se u alat za promociju bošnjačkih političkih interesa. Nedavno blokiranje imenovanja Zorana Krešića u Upravni odbor RTV Federacije BiH još je jedan dokaz sustavnog potiskivanja Hrvata iz svih relevantnih tijela javnih institucija. Bez ikakvog formalnog opravdanja, Krešić, renomirani novinar, onemogućen je da sudjeluje u upravljanju televizijom koja bi trebala biti i hrvatska.
Bošnjačka politika, koja je koristila bonske ovlasti kao instrument za vlastitu dominaciju, odgovorna je za mnoge nepravde prema Hrvatima. Bez njihove političke podrške u tom procesu, ne bi bilo moguće oslabiti Daytonski okvir i stvoriti stanje u kojem Hrvati više nisu ravnopravni partneri u BiH.
Hrvati u BiH danas se nalaze u paradoksalnom položaju. Kao jedan od tri konstitutivna naroda, formalno uživaju ravnopravnost, ali u praksi ih sustav stvoren bonskim ovlastima želi pretvoriti u političku manjinu. Bez reforme izbornog zakona i sustavne decentralizacije kao i federalizacije države, Hrvati će gubiti političku težinu i suočavati s egzistencijalnim pitanjem opstanka u BiH.
Dayton je trebao biti jamstvo ravnopravnosti, ali za Hrvate u BiH postao je sve samo to ne.
Vrisak.info
