Način na koji roditelji komuniciraju s djecom presudno utječe na oblikovanje njihove osobnosti i vrijednosti. Iako psiholozi potiču što više razgovora radi razvoja dječjeg mozga, neke fraze, čak i izrečene u najboljoj namjeri, mogu stvoriti osjećaj pretjerane važnosti i razmaženosti. Dok i drugi čimbenici igraju ulogu, okruženje koje stvaraju roditelji ključno je za razvoj odgovornosti i otpornosti kod djece, piše YourTango.
“Zaslužuješ to jer to želiš”
Jedna od najvažnijih lekcija koju roditelji mogu prenijeti djeci jest strpljenje. To je vrlina koja ih uči da ne odustaju kad je teško i pomaže im u komunikaciji s vršnjacima. Međutim, govoreći im da nešto zaslužuju samo zato što to žele, uče ih da strpljenje nije važno. Takva djeca počinju očekivati da im se želje ispunjavaju odmah, što stvara osjećaj povlaštenosti i vodi u razmaženost.
“Ne brini za pravila, radi ono što te čini sretnim”
Pravila vrijede za sve, stoga je poruka da ih mogu ignorirati i raditi što god žele dugoročno štetna. Djeca s vremenom odrastu i shvate da ne mogu uvijek raditi po svome.
Potrebne su im društvene vještine poput empatije i suradnje, a njih ne mogu razviti ako vjeruju da pravila za njih ne vrijede. Svaki roditelj želi da mu dijete bude sretno, no sreća se može pronaći i unutar postavljenih granica i poštivanja pravila.
“Ne moraš se ispričati ako to nisi mislio”
Djecu treba učiti da je važno popravljati narušene odnose, čak i kad smatraju da nisu pogriješili. Čim su nečiji osjećaji povrijeđeni, isprika je ispravan postupak. Iako namjera možda nije bila nekoga povrijediti, posljedica je ista. Sposobnost isprike nije važna samo za izgradnju odnosa s drugim ljudima, već im pomaže i da lakše dobiju oprost od drugih.
“Ja ću to popraviti, ne moraš se ti mučiti”
Iako je djeci ponekad potrebna pomoć u ispravljanju pogrešaka, roditelji ne bi smjeli uvijek preuzimati taj zadatak na sebe. Govoreći djeci da se ne trebaju ni truditi, uskraćujete im priliku da nauče važnost ispravljanja vlastitih neuspjeha.
To im onemogućuje da nauče rješavati probleme i razviju otpornost. Što im se češće dopusti da sami riješe problem, postat će samostalniji. Uskakanjem i rješavanjem problema umjesto njih potkopava se učenje neovisnosti.
“Bolji si od svih ostalih”
Jedno je graditi djetetu samopouzdanje, a sasvim drugo uvjeravati ga da je superiorno drugima. Kada im roditelji govore da su jednostavno nadmoćni u svemu, djeca ne samo da počinju vjerovati da su na nekom postolju, već im to otežava učenje od drugih.
Takva djeca razvijaju strah od neuspjeha jer su cijeli život slušala o svojoj “posebnosti”. Odrastaju u perfekcioniste koji doživljavaju slom čim nešto ne potvrdi sliku o superiornosti koja im je usađena.
“Nije važno reći hvala”
Zahvalnost i prepoznavanje tuđe pomoći temeljne su vještine pristojnog ponašanja koje djeca trebaju naučiti. To im pomaže da situacijama pristupaju s empatijom i smanjuje osjećaj povlaštenosti. Ako ih se uči da “hvala” nije obavezno, propuštaju cijeniti pomoć drugih. Postaju nezahvalni i mogu djelovati razmaženo jer nisu spremni pokazati suosjećanje za ono što drugi čine za njih.
“Ne moraš pokušavati ako ti je teško”
Život je pun izazova, a jedini način da se oni prebrode jest suočavanje s njima. Odustajanje čim postane teško rijetko je rješenje problema, a ponekad ga može i pogoršati. Iako pretjerano guranje djece može izazvati otpor, ključno ih je naučiti otpornosti. Kada dijete čuje da ne mora ustrajati ako je teško, uči da je odustajanje lakši put od preuzimanja odgovornosti.
“Ne slušaj one koji se ne slažu s tobom”
Govoreći djeci da ignoriraju svakoga tko se s njima ne slaže, uče ih da je svako neslaganje znak nepoštovanja. Time im se uskraćuju alati za cijenjenje zdrave rasprave. Kao odrasle osobe, takvi se ljudi zatvaraju pred raspravom i okružuju isključivo onima koji im ne proturječe. To je dugoročno štetno jer propuštaju priliku za učenje novih stvari i razvoj otvorenog uma.
“Ne brini koliko košta”
Djeca koja ne uče o vrijednosti novca razvijaju stav da mogu imati sve, bez obzira na cijenu. To im otežava razumijevanje da se na neke stvari mora čekati. Ako odrastu bez svijesti o tome koliko nešto košta, teško im je razlikovati želje od stvarnih potreba. Teško im je štedjeti novac jer je, u njihovim mislima, neograničen. Zbog toga ne cijene trud koji je uložen da bi im se nešto priuštilo.
“Ne moraš dijeliti ako ne želiš”
Učenje dijeljenja, osobito u ranoj dobi, nije samo lekcija o velikodušnosti, već i o funkcioniranju u društvu. Ako se djeci stalno govori da je dijeljenje stvar izbora, počet će ga doživljavati kao nešto što rijetko trebaju činiti.
To s vremenom stvara probleme u prijateljstvima i kasnije u vezama u odrasloj dobi. Djeca ne nauče važnost kompromisa i funkcioniranja u grupnim okruženjima, što može znatno naštetiti njihovim društvenim vještinama.
Vrisak.info
