Presuda Europskog suda za ljudska prava u predmetu Slavena Kovačevića ponovno je podijelila političku scenu u Bosni i Hercegovini. Njegov pokušaj da kroz sud nametne promjene u izbornom sustavu ne može se promatrati izvan šireg konteksta ne samo trenutnih političkih sukoba nego i same povijesne konstrukcije BiH.
Piše: Tomislav Soldo/Vrisak.info
Ideja da su konstitutivni narodi problem, a da će građanski koncept donijeti rješenje, nije nova, ali je iznova dovedena u prvi plan ovim pravnim manevrom.
Bosna i Hercegovina je, kako svi znamo, rezultat teških pregovora i balansiranja suprotstavljenih interesa. Daytonski sporazum nije samo okončao rat već je postavio temelje za život u zemlji čiji su temelji daleko od jednostavnih. Međutim, bošnjačka politika, koja kroz ovu presudu pokušava implementirati građanski koncept na uštrb konstitutivnih naroda, riskira rušenje tog fragilnog balansa.
Princip konstitutivnosti nije slučajan, već je odraz stvarnosti: tri naroda, tri povijesti i tri različite političke volje moraju dijeliti zajednički prostor. Oni koji tvrde da je taj princip zastarjeli relikt prošlosti zanemaruju činjenicu da niti jedno alternativno rješenje do sada nije ponudilo ravnotežu, a kamo li stabilnost. U pokušajima bošnjačkih političkih krugova da izmijene izborni sustav pod krinkom ljudskih prava, postavlja se pitanje: je li to zaista borba za ravnotežu, ili samo korak prema centralizaciji i dominaciji jedne političke volje?
Zanimljivo je kako se u bošnjačkoj odnosno “komšićevoj” javnosti često izbjegava spomenuti koliko su upravo konstitutivni narodi ključni faktor u očuvanju BiH. Prebacuje se krivnja na koncept konstitutivnosti, dok se u isto vrijeme pokušava graditi sustav temeljen na dominaciji bošnjačke političke volje, što je čista podvala. Argumentacija kojom se poziva na građansku državu kao model jednakosti zapravo prikriva jednostavnu činjenicu da prava jednog naroda ne mogu biti ostvarena nauštrb prava drugih. Takav pristup samo dodatno produbljuje podjele, a ne nudi nikakvo konkretno rješenje za stabilnost zemlje.
Pokušaji da se izborni sustav BiH prikaže diskriminatornim, iako dolaze pod krinkom pravne jednakosti, nisu ništa drugo nego politički alat bošnjačkih političara koji žele pod svaku cijenu izjednačiti različite političke interese u zemlji. Zaboravlja se da je diskriminacija koju sud prepoznaje rezultat teritorijalne i političke stvarnosti, a ne namjerne isključenosti. Ako bismo pratili ovu logiku do kraja, onda bi svaki sustav koji priznaje različitosti, pa i sami Dayton mogao biti okarakteriziran kao diskriminatoran. Time bismo poništili ne samo sve što je dogovoreno u Daytonu, već i svaku mogućnost dijaloga u budućnosti.
Problem je što se cijela politička energija troši na ovakve pravne i političke manevre, dok je meritum problema u stvarnosti ondje gdje Bošnjaci biraju razne Komšiće Hrvatima što se istinski protivi Daytonu i pravednom Izbornom zakonu.
Treba naglasiti da politički eksperimenti, koliko god bili vješto pravno formulirani, rijetko donose stabilnost. Povijest nas uči da je svaka odluka koja zanemaruje kompleksnost BiH završila pred zidom. Ova presuda, koliko god formalno izgledala kao pobjeda prava, zapravo riskira dodatne podjele. BiH nije jednostavna država, već je rezultat povijesnog kompromisa koji je teško bilo postići, a lako ga je urušiti.
Međunarodna zajednica također mora preuzeti svoj dio odgovornosti. Prečesto se čini da se u nastojanju da se riješi problem BiH zapravo stvara još veći kaos. Ignoriranje povijesnog konteksta i političke realnosti vodi prema tome da se BiH uporno promatra kao eksperiment. Umjesto da se traže dugoročna rješenja, prečesto se uvode privremene mjere koje stvaraju još veće probleme.
Hoće li presuda Kovačević postati oruđe za nametanje unitarizma pod plaštem ljudskih prava ili će ipak postati povod za ozbiljniji dijalog o budućnosti BiH? Ravnoteža je uvijek bila ključ opstanka BiH, a pitanje je hoće li oni koji danas kroje ove pravne prevare to ikada shvatiti?
Vrisak.info
