U školama hercegovačkih sela poput Mokrog kod Širokog Brijega, 1960-ih godina, prehrana za učenike bila je jednostavna, skromna, ali za tadašnje vrijeme to je bio pravi luksuz.
Nije bilo trgovina i fast food objekata pored škola niti obroka kako ih poznajemo danas, ali svaki zalogaj u školi bio je s ljubavlju pripremljen, često uz mnogo truda i hoda.
Dan je često počinjao uz ”kavu” u prahu – Divku, naravno djeca su je zvala kavom, ali bio je to napitak bez kofeina, od ječma i cikorije. Djeca su je pila iz emajliranih šalica, uz koju bi se, ako je bio dobar dan, našao i kakav komad kruha.
Uštipci su bili prava radost. Rijetko se pripremali u školi, a kada bi mokarska podvornica Veselka pripremala uštipke svatko bi dobio po jedan. Ali ono što je najviše ostalo u sjećanju generacija bila je svakodnevna užina: kruh i marmelada.
Marmelada je dolazila u velikim limenim kantama Podravke od 5 kilograma bila je gusta, tamna, miješana voćna masa koja se teško razmazivala, a još teže skidala s lica i rukava.
Djeca bi se redala s kriškama kruha, čekajući svoj red dok bi podvornica širokim nožem razvlačila marmeladu po šniti. Često bi ruke, obrazi, pa i nosevi bili premazani njome – pa su hodnici škole znali mirisati na slatko i masno. Starije generacije se sjećaju kultnih vizuala s Podravkine kantice – dječak i djevojčica s kriškom marmelade.
Za taj dio je najzaslužnija bila također podvornica Veselka, omiljena figura školskog života. Svakog jutra, pješke je išla na Brig, 2 kilometra u jednom smjeru, po 15 kruhova, bez obzira na vremenske uvjete. Nosila bi ih natrag u školu pod rukom i nikada se nije žalila. Znala je da iza svakog kruha stoji nasmijano dječje lice koje će ga pojesti s užitkom.
Bio je to sustav u kojem nije bilo mnogo, ali ono što se imalo, dijelilo se. Učitelji, podvornici i djeca – svi su činili malu zajednicu koja je znala cijeniti i najskromniji obrok.
Vrisak.info
