U sobi se najprije čuo šum kazete, a zatim bi prostor ispunio glas predaka. Tako su izgledale večernje priče u domu Maye Sekine koje joj je puštao otac. Bile su to stare snimke narodnih priča na ainuskom jeziku, jeziku njezinih autohtonih predaka koji su živjeli na sjevernim japanskim otocima još od 12. stoljeća, sve dok nisu bili kolonizirani.
Kao djevojčici, najdraža joj je bila priča o vuku s Hokkaida koji pjeva, s izmjenama ainuskih fraza i zavijanja u refrenu. No, u školi nitko nije razumio taj jezik. Njezina majka i bake znale su tek nekoliko fraza, dok su drugi odrasli govorili isključivo japanski. Sekine je rano shvatila da jezik i kultura njezine obitelji izumiru, piše BBC.
Kritično ugrožen jezik
UNESCO danas klasificira ainuski jezik kao kritično ugrožen, s tek nekoliko izvornih govornika. U 1870., godinu nakon što je Ezo – današnji Hokkaido – formalno pripojen Japanu, oko 15.000 ljudi govorilo je različite inačice ainuskog. Većina nije govorila nijedan drugi jezik.
No, represivne državne politike, uključujući zabranu jezika u školama, gotovo su ga iskorijenile. Do 1917. broj govornika pao je na svega 350.
Unatoč svemu, ainuski doživljava blagi preporod. Godine 2019. Japan je zakonski priznao Aine kao autohtoni narod, a niz inicijativa – uključujući i one uz pomoć umjetne inteligencije – danas pokušava sačuvati i revitalizirati jezik.
AI u službi očuvanja jezika
Na Sveučilištu u Kyotu, profesor informatike Tatsuya Kawahara vodi projekt u kojemu AI sustavi analiziraju stotine sati starih snimki kako bi naučili prepoznati i sintetizirati ainuski govor. ‘Koristimo oko 300 do 400 sati audiozapisa. Snimke su često loše kvalitete jer su nastale na kazetama u bučnim prostorijama. To je veliki izazov’, kaže Kawahara.
Korištenjem oko 40 sati priča, takozvanih uwepeker, osam govornika, projekt je trenirao sustav da automatski prepoznaje govor i pretvara ga u tekst, a potom i generira govor iz teksta. Sustav je već uspješno izveo dvije narativne priče – uključujući Raijinovu sestru, zapisanu 1958. godine – koje sada koriste glumci u izvedbama u Nacionalnom muzeju ainske kulture Upopoy.
AI sustav, prema istraživačima, doseže do 85 posto točnosti u prepoznavanju riječi, a kod fonema čak do 95 posto – no ta se preciznost smanjuje kad se koriste različiti dijalekti.
Strah u zajednici: Tko kontrolira podatke?
Maya Sekine nije posve uvjerena u autentičnost AI-ja. ‘Bojim se da bi tehnologija mogla utjecati na pogrešan izgovor i netočnosti’, kaže. Ističe važnost žive provjere i uključivanja zajednice. Sama je snimala svoju baku i druge starije govornike u rodnom Nibutaniju – mjestu gdje čak 80 posto stanovnika ima ainsko podrijetlo, ali malo tko više govori jezik.
I njezin otac, Kenji Sekine, iako Japanac, sudjeluje u AI projektu – već više od 20 godina predaje ainski djeci i odraslima u lokalnoj zajednici. ‘To je moj životni poziv. Želim da ga što više ljudi nauči’, kaže. On i drugi članovi zajednice pomažu u provjeri transkripata, autentičnosti snimki i kvalitete izgovora.
Neki se članovi zajednice pitaju hoće li prikupljeni podaci ostati javno dostupni. Autorska prava na izvorne snimke ima Nacionalni muzej ainske kulture, uz pristanak obitelji govornika. AI sustav je vlasništvo istraživačkog tima.
No, mnogi upozoravaju na opasnost od komodifikacije kulture. Kroz povijest, ainska kultura u Japanu često je bila predmet turističke eksploatacije, medijske aproprijacije i komercijalne zloupotrebe, dok su sami Aini bili marginalizirani, siromašni i diskriminirani. Istraživanje iz 2023. pokazalo je da je 29 posto pripadnika zajednice doživjelo diskriminaciju, što je porast od šest posto u odnosu na 2017.
Stručnjaci poput Davida Adelanija sa Sveučilišta McGill naglašavaju važnost transparentnosti i uključivanja zajednice u svaki korak. ‘Umjesto da se samo prikupljaju podaci, potrebno je educirati same članove zajednice kako bi oni mogli odlučivati o prioritetima’, kaže.
Iako ainski nije dio školskog kurikuluma ni u Hokkaidu, mlađe generacije sve više sudjeluju u njegovu očuvanju. Izmišljaju se i nove riječi – poput imeru kampi, što znači “munjevito pismo”, novotvorenica za “email”, nastala kombinacijom riječi za munju i pismo. ‘Jezik više neće biti isti kao prije, ali to je u redu’, kaže Kenji Sekine. ‘Svaki jezik živi, razvija se, mijenja. I to je prirodno.’
Za Mayu i njezinu obitelj nada ostaje: da će ainski ponovno zaživjeti među novim generacijama, ali i da će japansko društvo prihvatiti i cijeniti ainsku baštinu kao sastavni dio svoje kulture.
Vrisak.info
