Na Dan mrtvih, autor teksta obišao je grobove hrvatskih i njemačkih vojnika koji počivaju na Bošnjakovu i Ćavarovu brdu uz iskusnog vodiča Z. Bošnjaka.
Većina ovih grobova posjećena je tek nekoliko puta u posljednjih osamdeset godina.
Dok se prisjećamo svojih pokojnih, ova grobišta ostaju u tišini i zaboravu. Ta spoznaja me duboko pogodila — ovi mladići, koji su svoje živote položili braneći Široki Brijeg, zaslužuju da ih se sjećamo, piše portal www.bosnjakovo-brdo.info.
Početkom veljače 1945. godine, Široki Brijeg bio je pod jakim partizanskim napadom sa sjeverne strane, s pravca Gostuše. Obrana grada bila je dobro organizirana i utvrđena, jer je grad bio ključan za odstupnicu njemačkih postrojbi koje su se povlačile iz jugoistoka prema Mostaru, a zatim dalje prema Sarajevu i Slavonskom Brodu. Branitelji su znali da je jedina odstupnica bila prema Mostaru, pa kanjonom Neretve dalje na sjever.
Na položajima oko Bošnjakovih kuća nalazili su se pripadnici Hrvatske vojske – ustaška Crna legija pod zapovjedništvom zapovjednika Nenadića iz Imotskog, te njemački vojnici. D. Bošnjak se prisjeća pojedinih imena: Ivan Markić iz Biograca, Ante Kosir s Uzarića, Žare Salavarda iz Knešpolja, vojnik Hrkać, Iko Bilinovac, te jedan mladi momak iz Duvna.
Z. Bošnjak objašnjava: “Nijemci su pošto-poto branili Široki Brijeg radi odstupnice za svoje postrojbe koje su se povlačile iz pravca jugo-istoka prema Mostaru, a onda dalje prema Sarajevu i Sl. Brodu. I za branitelje Širokog jedina je odstupnica bila prema Mostaru pa onda kanjonom Neretve dalje na sjever. Znali su oni to dobro, zato i jest obrana Širokog bila dobro organizirana i utvrđena.”
Na zaravni u Malim Selinama, na Bošnjakovu brdu, pokopan je jedan njemački vojnik koji je poginuo početkom veljače 1945. godine braneći prvu crtu obrane od partizanskog napada s Gostuše.
Z. Bošnjak svjedoči:
Po svim kasnijim kazivanjima naših starijih ljudi, ovdje u Malim Selinama na našem Bošnjakovu brdu zakopan je jedan njemački vojnik. I mi smo ko djeca, hodajući često ovuda naokolo, mogli vidjeti taj grob. U neka doba, ne sjećam se više točno kad je to bilo, partizani su iskapali svoje mrtve i prenosili su ih tamo negdje, pa su tada otkopali i ovog što je ovdje bio zakopan. Ali, kad su ga otkopali i utvrdili da nije njihov, odmah su ga ponovo zagrnuli i ostavili na istom mjestu gdje je i bio. Vidjeli su to po odori i čizmama, a posve su bili sigurni kad su vidjeli vojničku pločicu koju je i ovaj švabo imao oko vrata, k’o uostalom što su imala i svi drugi ovuda poginuli njemački vojnici.
Z. Bošnjak dalje objašnjava važnost tih vojničkih pločica:
Ako im te pločice ne bi uzeli oni koji su ih pokopavali, te bi se pločice i danas trebale nalaziti uz njih. A ako su naši ljudi pri pokapanju pločice i uzimali, bilo je to najčešće iz poštenih namjera: da se sačuvaju i da se jednom, ako Bog da ili ako dođe do zgode, predaju obiteljima poginulih. Samo što su takve poštene namjere u ona doba često znale biti vrlo opasne i skupe. U ona doba nije to bilo nimalo lako, moglo je koštati glave. Ako bi te uhvatili, mogao si opasno nastradati.
Konkretne okolnosti stradavanja ovog vojnika nisu poznate. Pokopali su ga stariji ljudi iz sela, jer mladih nije bilo – svi su bili u Hrvatskoj vojski ili su se sklanjali pred partizanima. Kao što Z. kaže: “Tko je tada partizanima smio na oči, kad su tamanili sve što bi im se našlo na putu. Što ujte, to smaknu!”
