Nemojte me, stručni sude pogrešno shvatiti-nije ova naša “bašča” od države zdrava. Nije ovo naše podneblje najčistije od svih. Nije naše tlo niti blizu bogato hranjivim mineralima i nisu naši plodovi najukusniji. Nije naše Sunce najtoplije niti najsjanije. Nismo ni mi najsjajniji. Daleko od toga.
Ali, nemojte nam osporavati vrline koje itekako imamo – mi, vrtlari ovog našeg obrasloga vrta. U našem vrtu nema puno cvijeća. Najviše je korova. Ali ipak, pojam lijepoga relativan je sam po sebi. Nama je i korov postao lijep. Jer je naš. Jer smo takvi. Mi volimo svoje iako često ne želimo ni priznati jer su nas svjetski standardi natjerali da zamrzimo taj naš korov i smatramo ga ružnim te da lijepim smatramo njihove ruže.
Njihove ruže koje su nama toliko nedostižne, toliko neuhvatljive, toliko daleke. Umjesto da prigrlimo naš korov – jer, nama je lijep mi ipak jurimo za tuđim. Ali svi ga volimo. Svi volimo ovu svetu zemlju kojom hodamo. Svi volimo svaki kamen koji nas okružuje jer mi od kamena gradimo kuće a ne kamenujemo jedni druge kao što bi tuđinci činili. Mi uzgajamo grožđe za vino za veselje, a ne da bi ga jeli kao slasticu umjesto čokolade poslijepodne.
Mi pojedemo čokoladu i smijemo se životu. Smijemo se svakom novom danu i pjevušimo dok čistimo kuću. Dok uzgajamo vrt. Pjevamo i feštamo. Takvi smo. Od svake sitnice napravimo feštu jer se volimo družiti. Volimo pjevati. Volimo biti zajedno. Volimo se grliti. Volimo biti skupina. Volimo biti prijatelji i rodbina. Volimo jer smo takvi po naravi. Takav smo narod, takvi smo ljudi. Tako smo učeni. Tako smo odgajani.
I zar nisu ovo, časni sude, divne vrline? Zar nisu ovo zlatne krune koje samo mi nosimo? Zar se ne trebamo ponositi onim što jesmo i onim što smo oduvijek bili-veseljaci, ponosni na svoju zemlju i svoju prošlost? Veseljaci i braća jedno drugome bez obzira na sve? Zar nismo zaslužili vječno baštiniti ovu našu “bašču”? Zar nismo zaslužili vječno biti vrtlari ovog našeg vrta? Vrta koji miriše na smilje, na majčinu dušicu, na trud i rad? Vrta koji miriše na Ljubav?
Časni sude, ti koji si Svemoguć i vječan-sačuvaj naše vrtlare u našem vrtu, u našoj “bašči” i dopusti nam da se naš smijeh i naša pjesma zauvijek čuju u ovim našim krajevima – jer po tome smo poznati zar ne?
Danijela Zovko/Vrisak.info
ovo je poruka svima koji žele napustit Lijepu našu,vrijedi ostat i volit svoje.Svaka čast Danijelka