”Gdje je nestao čovjek, gdje se skriva on?”
U posljednje vrijeme bila sam zgrožena situacijom u svijetu, opčinjena pitanjem gdje sve ovo vodi. Konstantno nam se pod nos guraju loše vijesti, da dobre više ni nemamo želju pročitati.
Ovaj svijet više ne vodi ratove sa puškama i tenkovima, već sa fotografijama i opisima ispod istih. Vode se ratovi gej populacije, ratovi feministkinja, ratovi čije je dijete bolje, ratovi čije se dijete skuplje obuklo. Ratovi lajkova i komentiranja. Ratovi mišljenja, kao da nije normalno da svako svoje posjeduje. Vode se ratovi između djece i roditelja. Vode se ratovi između mladih ljudi jer previše se pije, previše se puši, previše se vara, previše se kocka. Znam da je toga oduvijek bilo, ali ja tek sada ulazim u onaj svijet gdje sve to postaje normalno. Svijet gdje kad mi kažu da je netko iz moje generacije upao u droge i sad se ne može izvući. Takav svijet mi postaje normalan, a ja ne bih tako.
Previše sam se razočarala u humanost, kao da više ni ne postoji. Svi pričaju o svima, naravno ono najgore, ali svoj odraz u ogledalu teško pogledaju. I tako se vrti naša kugla zemaljska. Vrti, sve dok jednom ne prestane.
Razočarana u humanost, sve do neki dan kada se dogodila pljačka u Mostaru kraj gimnazije. Prolazila sam tuda za vrijeme zbivanja, imala slušalice u ušima kao i uvijek. Nisam nikako shvaćala što se oko mene događa, sve dok me za ruku ne zgrabi neka bakica i povuče na silu iza nekog auta. Sva u čudu ne znam što se događa, skidam slušalice. Baka koju prvi put u životu vidim viče na mene, točno ovim riječima: ” Ja se ovdje derem, a ti to turila u uši!!”
Naime, da mene baka nije povukla sa sobom, ja bih mrtva hladna prošla ispred banke koju upravo pljačkaju naoružani pljačkaši. Meni se vrlo vjerojatno ništa ne bi dogodilo da sam ja prošla ispred, ali se moglo dogodit. No zato je tu bila gospođa, sa svojim kesama i svojim brigama. Svojim godinama i svojim životnim naukama. Žena koja najvjerojatnije zna da nije bitno jesam li ja sa ove ili one strane, žena koju ne briga jesam li ja homo ili sam hetero, žena koju ne briga je li mi tata lopov ili pošten čovjek. Žena koja je humana.
Žalosno je da se o ovakvim ljudima ne priča. Bukirane su nam misli sa onim što je rekao Komšić, a što je rekao Čović. Trebamo biti upoznati sa situacijom naše države, ali u mjerama. Bukirani smo komentiranjem tko skuplje auto voza. Mozak i misli su nam rezervirani za nehumanost, a toliko je još humanosti preostalo na ovom svijetu. Jer mogli bi, kad bi htjeli, pogledati se u ogledalo i reći sami sebi da sam dobar čovjek. Mogli bi, kada bi to stvarno bili. I to nikada ne bi preraslo u umišljenost. To bi samo bilo samopouzdanje.
Ovom svijetu fali ljudi sa samopouzdanjem, baš radi gore navedenih ratova, baš radi toga ne znamo jesmo li dovoljno dobri. A jesmo, dovoljno smo dobri samo ako posjedujemo ono što je ovu bakicu naučio život. Dovoljno je da smo humani.
Ta kvaliteta nečije osobnosti, nikada, ali baš nikada neće umrijeti.
Ana Mikulić/Vrisak.info
