Još dok sam bila mlađa željela sam vidjeti te orgulje uživo. I prva stvar koju bih učinila kada bih došla u Pariz bila bi upravo posjet njoj, a poslije nje došao bi čuveni toranj, koji za mene i nije toliko čuven. Na stranu moja želja za orguljama, boljelo me vidjeti kako gori crkva. Suzu u oku mi nije proizvela građevina, već sve ono što gori u njoj. Kao da gori vjera, a njome ne izgaramo. Od želje za Bogom i Crkvom ne gorimo, ali čini mi se da se tome tolika važnost ne pridodaje. Mi ljudi kao ljudi odmah smo počeli povezivati tu čuvenu crkvu sa tisuću stvari, samo kako bi se skrenula pozornost sa činjenice da živa crkva gori.
Uspoređivanje gorenja Notre Dame i žive crkve me bacilo u razmišljanje. Zar živa crkva ne gori već odavno? Zar ljudi nisu već odavno počeli uzimati od vjere što im paše, a što im ne paše pretvarati u nešto što nije ni bitno? Ja osobno idem u crkvu, ne idem u građevinu, idem u mir. Naravno da nemam ništa protiv ljudi koji to tako ne doživljavaju. Svjesna sam da sam tek ‘zinula na svit’ i da ‘moram još pure pojest.’ Ali ja vjeru odvajam od crkve. Vjera nije samo odlazak na misu nedjeljom ljudi moji dragi. Nisu ljudi uspoređivali plamen crkve sa tim da više neće imati gdje ići na misu. Ljudi su uspoređivali plamen sa nestankom katolika, a tu usporedbu itekako mogu potpisati, jer evo srce mi se steže. Jer ljudi kad mole Očenaš više ne znaju što mole. Ljudi su zaboravili na onaj dio ”i otpusti nama duge naše, KAKO I MI OTPUŠTAMO DUŽNICIMA NAŠIM!” Ljudi su zaboravili čemu nas ta ista crkva što gori naučava. Znate li koji je prvi komentar bio kojeg sam čula? Da, teroristi! I ne mogu reći da i meni ta misao nije pala na pamet, je. Jer ruše nam crkvu po svijetu, ali mi njihovu ne diramo. Ni ne treba, jer mi opraštamo dužnicima svojim.
Ne mogu garantirati da ću ostati zauvijek u Hercegovini gdje sam začahurena u pomisli da se to ovdje nikada neće moć dogoditi. Ne mogu garantirati, ali znam da me strah kada odem što ću tamo vidjeti. Jer ja sam mogla biti jedna od žena na uskrsnoj misi u katoličkoj crkvi u Munchenu, i bilo bi me strah, bojala bih se za svoj život i vrlo vjerojatno ne bih razmišljala o ničemu drugom već kako izaći odavde, jer ispred mene je terorist. Čula sam da se na kraju ispostavilo da je čovjek samo bio psihički poremećen i sam sebe načinio teroristom. Što hoću reći? Zagađeni smo razmišljanjima kojima nas svijet truje. Zagađeni smo strahom. Zagađeni smo toliko da iz svoje čahure ne želimo izaći, jer ovdje nam je dobro. Bez ijedne pomisli da mi upravo i jesmo ta živa crkva i da se upravo za nju trebamo moliti. Nikakva dokazivanja i nikakve osude, jer mi otpuštamo dužnicima našim, te za njih molimo.
Druga usporedba, koja mi je itekako bila zanimljiva, bila je između skupljanja novaca za Notre Dame i za djecu u Africi. Svi smo mi silni humanitarci. Onog uličnog svirača pogledamo preko oka, od beskućnika se sklanjamo jer smrdi, gledamo po televiziji i internetu silno siromaštvo i sve što ćemo učinit je reći ‘Bože sačuvaj!’ Te one silne izlike kako nemamo novaca za sebe, a kako bi za drugog. Reći ću vam nešto, poznajem više siromašnih humanitaraca, nego onih iz, takoreći, srednje i visoke klase. Sjećam se da sam imala 13 godina kada sam od svojih novaca kupila dvije narukvice koje su koštale 3 KM (nisam sigurna, ali oko te cifre se radilo) s kojim sam dvoje djece u Africi školovala godinu dana. Ja sa svojih 13. Ponosnijeg djeteta ovaj svijet nije vidio. Preko koga sam kupila te narukvice? Preko jedne katoličke organizacije. Tako je. Vjerske organizacije su one koje većinom jedine i pomažu ljudima u Africi, pa zašto onda jednom ne bi i mi pomogli sagraditi crkvu koja izgara?!
Sada već čitam misli većine vas. Svećenici voze ovakva auta, nose onakve satove, itd. Dragi moji ljudi, ako u lemuzinu stavite dvije marke sa pomisli kako želite nekome pomoći, vama ne ide na dušu što će netko uraditi sa tim novcima. Ako budu pogrešno iskorištene grijeh ide na dušu onome tko je to tako iskoristio.
Ne tražimo izlike da ne budemo humanitarci, već naprotiv to budimo. Jer i jedno ”Dobar dan” kada nama baš i nije dobar, i jedan osmijeh uz taj pozdrav, već dijelom jesu humanitarni rad.
Ana Mikulić/Vrisak.info