Usudila bih se reći da smo inače poprilično pristojan i kulturan narod. Rekla bih da je većina nas druželjubiva i priskočila bi u pomoć svakoj osobi kojoj je ona potrebna.
Poznati smo po veseloj naravi, gdje su hercegovci tu je i veselje. Međutim naša kultura se ne poklapa sa kulturom svih polja.
Naime u zadnje vrijeme, otkad sam i sama vozač, primjećujem različite načine parkiranja automobila. Kada kažem različite načine parkiranja ne mislim na bočno parkiranje, parkiranje u rikverc i slično, ne. Mislim na nešto sasvim drugačije. Najiskrenije bih voljela da po gradu stalno kruži vučna služba kako bi ljudima, koji si previše daju za pravo, uklonila automobile sa mjesta koja nisu predviđena za parkiranje.
Imam više primjera. Prvo bih voljela napomenuti nedavno zamijećeno parkiranje automobila na mjesto na kojem se djeca igraju, na mjestu gdje se pokušava sagraditi park kojeg ćemo svi skupa uživati, kojeg smo već počeli uživati, a nije blizu završetka. Svjež, bijeli beton popraćen crnim tragovima zapaljenih guma. Odlično čuvamo ono što smo dugo čekali, zar ne? Pa neka nam i smeća kao ukrasa po prirodi, neka nam neukusnih grafita, neka nam paljenja guma, neka nam hvaljenja sa autom kojeg očito ne znamo ni koristit. Tako nam i treba, kada ne znamo čuvati ono što je naše.
Drugi primjer, radi kojeg mi se koža ježi, je parkiranje na mjesta za invalide, a oznake da je vlasnik automobila invalid ni od čuda. Nedavno sam na benzinskoj crpki zamijetila kako tamna stakla, felge moćnije od auta, blještavi lančić oko vrata i sunčane naočale ulijeću u parking za invalide. Znam ja tu priču ”samo ću kratko.” Znam isto da se u dvije sekunde tu može pronaći osoba kojoj je taj parking uistinu potreban.
Moramo shvatiti da možemo nekome pomoći i tako što mu ustupimo mjesto koje je za njega postavljeno, te barem tako, malom sitnicom olakšamo život. Jer nama zdravima sigurno nije problem hodati deset koraka više. Nismo ni svjesni kakav je život invalida, baš zato si dajemo svašta za pravo.
Nadalje, sljedeći primjer dajem opet iz vlastitog iskustva. Prije par dana prolazila sam ispred Doma Zdravlja, ugledam upadljivi natpis SAMO ZA VOZILA HITNE POMOĆI, a odmah ispred natpisa lagano parkiran mercedes limuzina. Nisam znala da hitna više ne koristi vozila sa sirenom, jeste li vi? Kažu Hitna pomoć nam je prespora, pa možda tu ima i naše krivice, a ne samo njihove.
Previše vidimo tuđe greške i smatramo ih velikim, naše greške su neprimjetne tako da skoro i ne postoje, ili možda ipak nije tako?
Još ću spomenuti kako mi je simpatično deranje i psovanje svega živoga vozaču autobusa kada stane na cesti, a ne na mjestu predviđenom za to. Zašto ne stane na mjesto koje je označeno za bus?! Pa naravno, auto je tu parkirano, jedino da ga stuče, što bi tek izazvalo veliku dernjavu.
Hoću reći, parkiranje nije neka prevelika stvar niti prevelik problem. Ali ja sam se u životu uvjerila da puno malih problema načini jedan veliki. Mi smo građani, mi smo društvo. Ako samo jedna osoba odluči malo više pripaziti na sitnice, bit će bolje. Ako samo jedna osoba odluči činiti stvari onako kako se one i trebaju činiti, imat će ljepši život, jer znate onu ako puno malih ljudi učini puno malih stvari na puno malih mjesta, svijet će postati boljim mjestom. Ja predlažem da počnemo od pravilnog parkiranja, te tako i sebi i drugima sačuvamo živce. Živili!
A.M./Vrisak.info
Moze sex