Studeni u našim krajevima uvijek nosi posebnu tišinu. Nakon toplih boja jeseni i prije svjetla adventskih svijeća, nastupi trenutak između: miran, pomalo sjetan, ali duboko potreban. Priroda se smiruje, dani postaju kraći, a nebo sivo. I kao da nam sama stvorenost poručuje: uspori, zastani, osluhni.
Za suvremenog čovjeka, to nije lako. Navikli smo na žurbu, na stalnu buku, na osjećaj da moramo “nešto raditi”. A studeni nas poziva na suprotno; da budemo, ne da radimo; da šutimo, ne da govorimo. U toj tišini duša se počinje čistiti od suvišnih misli, od nakupljenih briga, od svjetovnih preokupacija koje lako zamagle pogled na ono bitno.
U crkvenoj godini, studeni je vrijeme sjećanja i zahvalnosti. Mjesec kada se molimo za naše pokojne, kada posjećujemo groblja i prisjećamo se onih koji su nas učili vjerovati, radovati se i voljeti. To nas vraća svijesti o prolaznosti, ali i o nadi u vječnost. Naš život nije kraj, nego put prema svjetlu. A put prema svjetlu uvijek prolazi kroz tišinu.
Dok se u svijetu već pale lampice i spremaju blagdanske ponude, kršćanin je pozvan na drukčiji ritam. Na tišinu srca. Na zahvalnost. Na molitvu. Studeni je poput duhovne pustinje u kojoj učimo čekat, ne u tjeskobi, nego u miru. Jer tek onaj tko zna čekati, zna i primiti dar Božića.
Zato ovaj mjesec nije samo “hladna predigra” adventu. To je vrijeme kad duša šuti, da bi mogla čuti.
Vrijeme kada učimo pustiti, da bismo kasnije mogli primiti. Vrijeme kada se molimo za pokojne, ali i za sebe da u nama uskrsne vjera, nada i tišina iz koje se rađa svjetlo.
Advent nije početak kupovine, nego početak tišine.
Vrisak.info
