Nositeljica liste HDZ- za 11. izbornu jedinicu Zdravka Bušić u razgovoru za Hrvatsko slovo govori o nadolazećim izborima za Hrvatski sabor, položaju hrvatskog naroda u BiH i iseljeništvu i ostalim aktualnim temama.
Nositeljica ste liste za XI. izbornu jedinicu, koja je mnogima na političkoj pozornici u Hrvatskoj trn u oku, a zbog cikličkih kampanja u medijima protiv hrvatskoga naroda u BiH, neki ljudi i u Herceg-Bosni smatraju kako bi najbolje bilo tu izbornu jedinicu ukinuti. Zašto uopće postoji ta izborna jedinica?
Velika je odgovornost biti nositeljica liste HDZ-a za XI. izbornu jedinicu. Oduvijek je HDZ bio ključna snaga čiji je jedan od glavnih prioriteta jačati veze između Hrvata u BiH, Hrvata u susjednim zemljama, iseljene i domovinske Hrvatske. Zahvaljujući dr. Franji Tuđmanu, HDZ jedini je u tome i uspio. Ta ideja među nama još živi, a i mi nju živimo. Cijeli svoj život živim za rad i borbu za prava hrvatskoga naroda, ma gdje on bio. Čvrsto odbijam bilo kakvu vrstu prijezira i negativne kampanje protiv XI. izborne jedinice. Hrvatsko iseljeništvo, ali i Hrvati u BiH, desetljećima su trn u oku onima koji žele slabiti hrvatsko nacionalno jedinstvo. Hrvatski se narod desetljećima etiketira kao „ekstremistički“, a Hrvate izvan Hrvatske opisuje se na najgnjusniji način. Upravo oni koji su tako etiketirali hrvatski narod danas s političke ljevice žele zabraniti Hrvatima izvan Hrvatske pravo glasa. Istina je sasvim suprotna. Bez Hrvata izvan Hrvatske nikad ne bismo imali obranjenu suverenu državu koja je u krvavom ratu odbila velikosrpsku agresiju. Ako već ne priznaju povijesnu ulogu iseljeništva, onda neka znaju da godišnje doznake hrvatskoga iseljeništva čine 5 posto BDP-a, prošle godine 1,8 milijardi eura, u što ne uračunavamo njihovu potrošnju i investicije npr. u nekretnine. Dopustite mi spomenuti i kako neki, koji se nazivaju „pokretom“, u svojim redovima imaju ljude koji se protive glasačkom pravu Hrvata iz BiH. Neki od njih su u ulozi komentatora ismijavali činjenicu da je Hrvatima u BiH nametnut Željko Komšić, a istodobno izazivali prijezir prema rezultatima glasovanja Hrvata u BiH na predsjedničkim izborima.
Čini se kako dvadesetogodišnja majorizacija hrvatskoga naroda u BiH ulazi u svoju završnicu čije su posljedice gotovo potpuni nestanak Hrvata s njihovih područja. Naime, Hrvati u Herceg-Bosni očito se u sadašnjem zakonskom okviru BiH ne mogu trajnije održati u toj državi. Što može, osim dobrotvorne pomoći u njihovoj agoniji Hrvatska uopće učiniti?
Učinjeni su veliki koraci po pitanju pomoći Hrvatima u BiH. Kad je riječ o programskoj pomoći, nijedna dosadašnja vlada ne može se pohvaliti s brojkama i rezultatima, ponajprije kroz Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske. Činimo sve kako bi Hrvati mogli živjeti dostojanstveno sa svojim obiteljima u BiH. Naša potpora zahvatila je sve sfere društva, uključujući zdravstvo, kulturu, obrazovanje, itd. Vlada je donijela Zakon o hrvatskim braniteljima iz Domovinskoga rata i članovima njihovih obitelji, na snazi od 2019. godine, kojim je ispravljen neravnopravan položaj pripadnika HVO-a i članova njihovih obitelji, o kojima sad taj zakon skrbi i po pitanju invalidnina. U vremenu neizvjesnosti, iako su lijevi komentatori i neke oporbene stranke negodovali, mi smo donirali Sveučilišnoj kliničkoj bolnici u Mostaru 43 milijuna kuna. Bili smo suočeni i s komentarima nekih bošnjačkih političara koji su govorili o tzv. uplitanju u unutarnje odnose BiH, iako dobro znaju da se u toj bolnici u Mostaru ne liječe samo Hrvati.
Ne mislim tu na jednostrane poteze koji bi eventualno mogli dovesti u pitanje područnu sigurnost, nego s obzirom na svoj međunarodni položaj kao članice Europske unije i NATO saveza? Može li uopće, i kad bi htjela Hrvatska bilo što izboriti kako bi spriječila nestanak Hrvata u BiH?
Hrvatska ne da može, nego mora izboriti bolji život i politički položaj Hrvata u BiH. To je naša i moralna i ustavna obveza. Svjesni smo da se korijeni problema s kojima se hrvatski narod u BiH suočava nalaze duboko u 1990-ima, za vrijeme trajanja rata. Svjedočila sam vremenu kad su hrvatski politički predstavnici preglasavani u zajedničkim institucijama BiH. Današnje djelovanje predstavnika najbrojnijega konstitutivnoga naroda u BiH vrlo je slično vremenu kad su isti povlačili potpise s mirovnih sporazuma nakon što bi ih potpisali, ili kad su svim sredstvima nastojali izjednačiti Hrvate s velikosrpskim agresorom. 1990-ih, mandat međunarodnih predstavnika bio je osigurati mir, a danas funkcionalnost države. Organizacije međunarodne zajednice dugi niz godina pokušavaju nametnuti unitaristička rješenja, što je voda na mlin bošnjačkim predstavnicima. Na Ustav Federacije BiH nametnuto je preko 100 amandmana, o kojima se Hrvati uglavnom nikad nisu mogli izjasniti. Na primjer, Visoki predstavnik za BiH je nametnuo Statut Grada Mostara 2004. godine, a Ustavni sud BiH je tu odluku srušio nekoliko godina kasnije. Isto je i s odredbama izbornoga zakona BiH. Hrvatska koristi svaku priliku kako bi ukazala na nametanje političkih predstavnika i neravnopravan položaj Hrvata u BiH. Premijer Plenković je, nakon nametanja Željka Komšića, jasno i javno rekao kako ćemo o tome i kršenju drugih prava govoriti na svim međunarodnim forumima, a ja mogu potvrditi da ćemo u tome biti još ustrajniji. Upravo zahvaljujući HDZ-ovoj vladi, na dnevni red ministara vanjskih poslova EU dvaput se našla rasprava o izbornom zakonu i slučaju Komšić, a jednom i na razini šefova država. Zahvaljujući našem angažmanu, bezbroj smo puta uspjeli uvjeriti institucije EU i njene članice da unitaristička kretanja nisu dobra, kao ni samo spominjanje npr. presude Europskoga suda za ljudska prava Sejdić-Finci, bez uzimanja u obzir presude Ustavnoga suda kojom se priznaje diskriminacija Hrvata u BiH u izbornom zakonodavstvu. Dakle, stvari se već mijenjaju politički, ali smo svjesni da je to tek početak. Mladi isto tako moraju biti oni koji će biti nositelji promjena na bolje. Oni moraju znati iskoristiti povezanost svijeta kroz društvene mreže, organizacije i medije, te dizati glas protiv nepravde, ne samo u domaćim, nego i u europskim i svjetskim krugovima.
Nositeljica ste liste koja pokriva brojno hrvatsko iseljeništvo. Činjenica je da od proklamiranih namjera s kraja osamdesetih i početka devedesetih godina ništa važno dosadašnje vlasti nisu učinile po tom pitanju. Čak se i jedan dio zanesenjaka koji su sudjelovali u obnovi i obrani hrvatske države vratio natrag u zemlje iz kojih su došli. Što mislite, mogu li se uopće stvoriti uvjeti za povratak jednoga dijela iseljenih kako bismo koliko-toliko popravili vlastitu demografsku sliku?
Činjenica je da su mnogi ostali razočarani. Nažalost, projekt detuđmanizacije koji je započet dolaskom trećesiječanjske vlasti bio je jedna prekretnica koja je pustila korijene u društvu. Povratnici koji su se borili za Hrvatsku osjetili su tad i nakon toga kako više nisu dobrodošli, da se na njih ne računa. Takvima poručujem da su se stvari promijenile. Nikad nismo bili bliži Hrvatima izvan Hrvatske. Kroz Savjet Vlade za Hrvate izvan Hrvatske povezali smo se s predstavnicima hrvatskoga iseljeništva u gotovo svim zemljama gdje se oni nalaze, te više nego ikad pozorno slušamo, radimo na poboljšanju i mijenjamo zakone koji omogućuju njihov povratak u Hrvatsku. Osobno sam se odazivala i sudjelovala na svim važnijim događajima u organizaciji hrvatskih iseljenika. Zadnjih godina jačaju hrvatske organizacije, poput Association of Croatian American Professionals (ACAP), sveučilišne organizacije, uz naravno hrvatske katoličke misije koje čine čvrstu kralježnicu oko kojih se okuplja hrvatsko iseljeništvo. Prepoznali smo „bazene“ Hrvata izvan Hrvatske, a mogu reći kako ćemo u poslu njihovoga povratka biti još ustrajniji, osobito po pitanju izgradnje za njih prijateljskoga zakonodavnoga okvira.
Jesu li moguća ulaganja uspješnih Hrvata u hrvatsko gospodarstvo? Ako jesu, zašto ih još uvijek nema, a ako nisu, što je onda zapreka njihovu ulaganju?
Ne bih se složila da ulaganja nema. Velik je broj uspješnih Hrvata koji su osnovali mala i srednja poduzeća koja zapošljavaju na tisuće ljudi. Njihova znanja su korisna, jer čine i dobar dio hrvatskoga izvoza. Dojam je da malodušje prevladava naspram pozitivnim koracima koje je hrvatska vlada poduzela po pitanju olakšanja ulaganja. Pozivam sve one koji misle na povratak i ulaganje da ne dozvole lošim i lažnim vijestima da nadvladaju njihov cilj. Napomenula bih da izlazimo u susret našim poduzetnicima, pa smo tako primjerice smanjili porezne stope na dobit, a ministar financija i HDZ-ov kandidat Zdravko Marić izradio je model prema kojem će porezna rasterećenja biti još veća, naravno nakon što pobijedimo na izborima 5. srpnja. Naši rezultati su nam omogućili da smanjimo, a za neke i ukinemo, stopu poreza na dohodak za mlade. Samo ih tako možemo potaknuti na povratak i ostanak. Nove tehnologije pružaju veliku priliku mladima, koji prepoznaju Hrvatsku kao mjesto za život, gdje istovremeno mogu uložiti, raditi i surađivati s cijelim svijetom. Uvijek sam na raspolaganju onima koji žele uložiti i vratiti se u Domovinu.
Jedan dio desnih birača, iz različitih je razloga nezadovoljan politikom HDZ-ove vlade: Smatraju da se pojedinim odlukama, poglavito prihvaćanjem tzv. Istanbulske konvencije i Marakeškoga ugovora odrekla demokršćanskoga svjetonazora, a time i najvećega dijela svojih pristaša i birača? Je li se, onda, doista HDZ odrekao svoga svjetonazorskoga nasljeđa?
HDZ je oduvijek stranka desnoga centra. Vodstvo stranke u potpunosti razumije nezadovoljstva dijela desnih birača. Držim da se HDZ nije odrekao svoga svjetonazora. Prisjetimo se 1990-ih godina. U tom razdoblju također su postojala nezadovoljstva, nametnute ideje o „popuštanju“ nekim silama i negodovanje zbog nekih odluka koje su se činile protivne interesima Hrvatske. Dio desnice je, kao i danas, negodovao, jer je smatrao da HDZ nije u stanju, primjerice, odraditi zadaću oslobađanja okupiranih područja. Svašta se HDZ-u pripisivalo, kao i danas. Strahovi u slučaju Istanbulske konvencije i Marakeškog sporazuma su nepotrebni. Da bismo otklonili bilo čije strahove, donijeli smo interpretativnu izjavu kojom jasno kažemo da se Konvencijom u naš pravni poredak ne usvaja rodna ideologija. Unatoč svim pritiscima nekih organizacija, mi suvereno čuvamo hrvatske granice kad su u pitanju nelegalne migracije. Naši policajci su dokazali hrabrost i sposobnost. Činjenica je da moramo biti prisutni gdje su i drugi svjetski akteri, jer bez tog oslonca teže ćemo postići izvrsne rezultate kakve postižemo. To nam je posebno važno kad želimo postići dobre rezultate u ostvarivanju naših vanjskopolitičkih ciljeva. U suradnji s EU opremili smo naše granične policajce najmodernijom opremom, u vrijednosti od gotovo 300 milijuna eura. Dakle, HDZ prepoznaje međunarodna kretanja, jer se problemi, npr. migracija, rješavaju na izvorištu. HDZ je i za vrijeme dr. Franje Tuđmana strpljivo surađivao s međunarodnim čimbenicima, čak i u trenutcima kad nekima nije bilo vidljivo da ta suradnja ide na ruku Hrvatskoj. Samo našom aktivnom prisutnošću jačamo suverenitet hrvatske države.
Neki su nezadovoljni i zato što HDZ odbija i mogućnost razgovora o promjeni izbornoga zakona. Je li ovako sastavljena koalicijska vlada uopće mogla donijeti odluku o promjeni izbornoga zakonodavstva, koje ruku na srce, ide na ruku samo SDP-u i njegovim koalicijskim partnerima?
Izborno zakonodavstvo mora biti predmet šire rasprave. Nakon raskida suradnje s nelojalnim partnerima iz Mosta, imali smo dvije opcije u trenutku kad su se problemi nagomilali: prisjetimo se Agrokora, pitanja Uljanika, migrantskoga pritiska na granici s Hrvatskom, početka projekata u Slavoniji, itd. Prva opcija bila je ići na izbore, u trenutku velike fragmentacije političke scene, što bi značilo dugotrajno nerješavanje problema, nastavak masovnog iseljavanja, bez jedne odgovorne hrvatske vlade. Druga opcija, koju smo odabrali, jest pokazivanje odgovornosti i nastavak rada na rješavanju ključnih životnih pitanja.
U čemu je problem s tzv. elektronskim glasovanjem? Boje li se s razlogom hrvatske vlasti mogućih manipulacija – bilo da je riječ o različitim srpskim podvalama, kao što se događalo u tzv. autobusnom glasovanju s putnicima iz Srbije, što bi se sigurno pretvorilo i u slične podvale na e-glasovanju ili se samo ugađa SDP-u da ciklički dolazi na vlast?
Ustavne promjene 2010. godine, u trenutku kad se nisam aktivno bavila politikom, predvidjele su postojeći način glasovanja za hrvatske državljane izvan Republike Hrvatske. U potpunosti razumijemo sve probleme s kojima se birači susreću, jer doista slušamo ono što nam naši iseljenici govore i učinit ćemo sve kako bismo poboljšali njihov položaj. Mi ne zanemarujemo vrijednost e-glasovanja, ali u ovom trenutku nisu stečeni uvjeti potrebni za izmjene ustavnih odredbi i implementiranje e-glasovanja. Osim toga, za e-glasovanje nužno je stvoriti tehnološke pretpostavke kako bi ono bilo u potpunosti sigurno, zaštićeno od manipulacija i napada, zbog čega su sve zemlje koje su ga uvele, uz iznimku Estonije, od njega kasnije odustale.
U javnosti prevladava mnijenje da izvršna vlast nadzire sudbenu vlast. No mnogi potezi DORH-a i pojedinih sudova pokazuju da oni donose odluke neovisno ili čak na štetu određenih stranačkih grupacija. Stječe se dojam, da odluke koje donose navedene ustanove nisu samostalne, s obzirom da uglavnom ciljaju na uništenje patriotskih snaga. Tko zapravo, a vidjeli smo da postoji intencija da te ustanove preuzmu različita tajna društva, nadzire rad tih ustanova?
Republika Hrvatska je demokratska država utemeljena na diobi vlasti. Pravosuđe je neovisno. Ono o čemu možemo razgovarati jest jačanje pravosuđa. Ne mogu reći da sam uvijek zadovoljna kad razgovaramo o pravosuđu, mnogo repova još vučemo iz prošlosti.
Mnogi su smatrali kako bi se stanje na ključnim državnim područjima stabiliziralo kad bi se donijela lustracija. Je li danas Hrvatskoj lustracija potrebna. Ako je pak potrebna može li se ona ozakoniti?
Činjenica je da lustracija nije provedena zbog nužnosti obrane od velikosrpske agresije na Hrvatsku. Prošlo je tri desetljeća od stvaranja Hrvatske. S druge strane, arhivi se postupno otvaraju, znanstvenici i javni djelatnici mogu pristupiti sve većem broju informacija i u javnom se prostoru boriti protiv nametanja komunističkoga obrasca.
U području kulturnoga djelovanja poznato je da EU financijski podupire projekte od svoga interesa, a državama je ostavljeno da same pronađu načine i modele potpore projektima od nacionalnoga značenja. Ne samo da se stječe dojam, nego čak i površnim uvidom u financiranje vidljivo je da naše političke institucije nemaju interes za vlastitu kulturu. Osim, ako su u pitanju projekti sukladni „saveznim“ ili kakvim drugim izvannacionalnim interesima. Čitatelji Hrvatskoga slova uglavnom su Vaši glasači, od Herceg-Bosne, Europe do Amerike i Australije, pa strahuju, kao i mi, da će ostati bez Hrvatskoga slova, zbog neadekvatne potpore države, nakon 25 godina neprestanoga izlaženja i pisanja o sudbini Hrvata izvan Hrvatske kako književnika tako i o ostalim temama. Što se zapravo događa u hrvatskoj kulturnoj politici?
Hrvatsko slovo predstavlja autentičan glas svih hrvatskih domoljuba i intelektualaca koji ne samo da Hrvatskoj žele dug i sretan život, nego su imali ključnu ulogu u stvaranju Hrvatske i reafirmaciji njene kulture koja je institucionalno pod jugoslavenskom diktaturom bila, blago rečeno, na koljenima. Slažem se da u budućnosti moramo donositi bolje odluke po pitanju raspodjele javnih sredstava.
Razgovarao: Stjepan Šešelj,
glavni urednik Hrvatskoga slova
Vrisak.info