Ono što je u Hrvatskoj “Nacional”, u BiH je, između ostalih – “Žurnal” – glasilo parapolitičkog i paraobavještajnog podzemlja bliskog određenim interesnim skupinama koje u svom djelovanju ne vode previše računa o zakonu.
Ministar sigurnosti BiH u odlasku, Dragan Mektić, potvrdio je prije određenog vremena pisanje “Žurnala” prema kojem su “hrvatski obavještajci” čak i hrvatski diplomati u BiH, ali i pojedini novinari, navodno bili uključeni u tajnu operaciju čiji je cilj bio pokazati da u BiH djeluju naoružane skupine radikalnih islamista-selefija, odnosno kako se ovim aktivnostima pokušavaju opravdati ranije izjave hrvatske predsjednice o tisućama islamističkih ektremista u BiH koji su prijetnja sigurnosti. A krenulo je naravno nakon objavljivanja zamršenog teksta u spomenutom “Žurnalu”. Jednako kako i određene parapolitičke operacije u Hrvatskoj pokreće Nacional.
U spomenutoj medijsko-obavještajnoj priči se opisuje kako su hrvatski obavještajci pod prijetnjama navodili neke državljane BiH da u određene islamske paradžemate (islamski centri koji nisu pod nadzorom Islamske zajednice BiH) donose oružje što bi potom bilo prijavljeno policiji, a takve priče bi poslužile kao potpora tvrdnjama o opasnostima od radikalnih islamista. Uz kazano, visoki dužnosnici Republike Hrvatske istodobno se optužuju za navodno paraobavještajno djelovanje u BiH.
Zanimljivo je da je takva “afera” ravna “aferama” koje je “otkrio” “Nacional”, ali i da je netom prije Mektićevog istupa “Nacional” optužio Tomislava Karamarka da se sastao s visokopozicioniranim operativicma OSA-e, obavještajne službe BiH.
Ciljevi ove medijsko-obavještajne splačine jesu višestruki, kako to već biva s onim što izlazi iz obavještajne kuhinje. Jedan od od njih je svakako diskreditiranje glavne tužiteljice u Tužiteljstvu BiH, Gordane Tadić, koja je u rodbinskim vezama s prozivanim Krešićem i Đakovićem, zatim kompromitacija skupa o ustavnim promjenama u Neumu na kojemu je bio i hrvatski predsjednik vlade Andrej Plenković, te na koncu kompromitacija hrvatske Predsjednice kojoj, sudeći prema ovoj obavještajno-medijskoj kreaciji, obavještajci i diplomati povećavaju vjerodostojnost u izbornoj godini.
Nadalje, zanimljivo je što su se o ovom “obavještajnom pitanju” ili “aferi”, kako komu drago, dosta medijski izjašnjavali dvojica kolega, ministar unutarnjih poslova RH Davor Božinović i ministar sigurnosti BiH Mektić (koji je sve započeo), a ni jedan ni drugi nemaju nikakve veze s obavještajnim sustavom, barem ne formalne. Bivši “miliconer”, Dragan Mektić, te ONO i DSZ-ovac (Božinović), svaki su u vlastitim okvirima, oslonjeni na bivše (nelustrirane) kadrove, kako u policijskom, ali očito i u obavještajnom sustavu, budući istupaju u “njihovo” ime, iako im važeća zakonska rješenja ne daju nikakve ovlasti po ovom pitanju.
Istovremeno, srbijanski političar Čedomir Jovanović imenovan je za savjetnika drugog bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Željka Komšića, dok je Milorad Dodik na savjetničku poziciju imenovao redatelja Emira Kusturicu koji, iako rođen u BiH, već dulje od tri desetljeća živi u Srbiji i ima prebivalište u Beogradu, a što je najvažnije, postao je autohtoni (veliko)srbijanski mitoman.
Dakle, srbijanski i drugi bošnjački član kolektivnog šefa države koji je uzurpirao fotelju hrvatskog člana Predsjedništva BiH dovode srpske “savjetnike”, aktivne političare i (kulturne) djelatnike druge zemlje, istodobno jedan od njih žestoko optužuje Hrvatsku za miješanje u “unutarnje stvari BiH”. Dakle, “građanin” Komšić prvo uzurpira hrvatsku poziciju, zatim po Mektićevim “notama” optužuje Hrvatsku i dovede aktualnog srbijanskog skupštinskog zastupnika za osobnog savjetnika – kako sad to?
Prije no objedinimo sve ove izuzetno zanimljive elemente iz susjedne nam zemlje – zapravo Hrvatskoj najzanimljivije zemlje na svijetu (ili bi tako trebalo biti), jer, prvo, u BiH živi hrvatski narod na svojim stoljetnim ognjištima, a drugo, u BiH se nalazi najveća sigurnosna ugroza po ne samo Republiku Hrvatsku, nego i Europu – valja se na trenutak pozabaviti i činjenicom da je ministar Dragan Mektić, inače iznimno blizak djelovima utjecajnih bošnjačkih krugova, nedavno “privatno” boravio u Zagrebu zbog liječenja. Međutim, kako je i s kim dogovorio posjetu zagrebačkoj klinici, zašto nije otišao, recimo, u Beograd, nego baš u Zagreb, ostaju pitanja koja nitko u hrvatskom medijskom prostoru nije postavio, a prilično su zdravorazumska.
Možda taj posjet ima nekakve veze baš s ministrom Božinovićem…ili s njegovim ranijim šefom Mesićem? Sve u svemu, neka se time, kad ne će naši vrli novinari, pozabavi SOA.
Drugi cilj, dakle ne lokalno-bošnjački, već nadnacionalni odnosno geopolitički cilj ove afere s još nepoznatim svim njezinim akterima, jest napad na hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović, točnije na njezinu raniju izjavu o terorističkoj ugrozi koja prijeti Hrvatskoj i Europi.
Na jednoj strani tako imamo ministra sigurnosti BiH Dragana Mektića, čelnika bošnjačke OSA-e i ranije također “milicionara”, Osmana Mehmedagića Osmicu, Željka Komšića, Bakira Izetbegovića i njegov savjetnički tim odreda stasao u KOS-u, a svi su oni oslonjeni na bivše AID-ovce, dakle Izetbegovićeve (i pokojnog i živog) ljude koji pod krinkom građanštine ili čega već provode islamizaciju i štite pripadnike islamisičkog pokreta.
Snažan je tu i srpski utjecaj, zbog niza osoba iz kruga Aleksandra Vasiljevića koji su još devedesetih godina “okružili” starijeg Izetbegovića, da bi utjecaj nastavili i na njegovog nasljednika.
Brine, također, što je neizravno u ovoj priči i “Nacional”, dakle glasilo nelustriranih projugoslavenskih skupina u Hrvata, uz još neke “hrvatske” medije i pojedince, a Božinovićevo uplitanje u cijelu priču također nije potpuno jasno, budući zakonski nema nikakve veze sa diplomacijom niti obavještajnim sustavom.
Uz pokušaj kompromitiranja glavne Tužiteljice u BiH, meta je dakle hrvatska Predsjednica, ali ne ona osobno, već ona kao Predsjednik RH, dakle aktualna šefica države članice NATO-a i bivša pomoćnica generalnog tajnika NATO-a… ali i država preko koje BiH može (i mora?) na Zapad.
Strukturama koje se bore protiv promjene izbornog zakona u BiH, koje zagovaraju unitarnu BiH, koje žele očuvati mit o “bezgrešnosti” Armije BiH, negirati veze sa ekstremnim islamističkim pokretima i palestinskim militantnim organizacijama – trn u oku jest upravo Predsjednica RH te politika koju predstavlja jer je to sjevernoatlantska, europska i nadasve hrvatska politika usmjerena prije svega boljitku hrvatskog naroda (što je normalno), ali i opstojnosti Bosne i Hercegovine čiji je Republika Hrvatska jamac iliti garant.
Na ovom se primjeru vidi kako su se različite (geo)političke grupacije ujedinile radi ostvarenja svojih politika, a sa suprotne strane se nalazi Republika Hrvatska, njezin narod te oni koji bi trebali štiti interese puka i države – hrvatski političari.
Sudeći prema medijskim napisima, po tom se pitanju ne poduzima ništa, iako je to najznačajnije političko, sigurnosno i nacionalno pitanje Republike Hrvatske. Naprotiv, jedino što se dade primijetiti jest nemar ili gore, neizravna namjera da se Hrvate u BiH iznova prepusti same sebi, bez zakrilnika i zaštitnika. Kroz koju će godinu ili desetljeće, kad se stvari nepovratno zakompliciraju i pogoršaju, svi mahom biti na čudu t.j. ne će samo pjesnici biti “čuđenje u svijetu”. No, onda će biti prekasno.
Kako do toga ne bi došlo, Hrvatska mora mudro, i na zakonit način, uz potporu zapadnih partnera, raspetljati gordijski čvor nastao u trokutu Mektić – Mehmedagić – Avdić, te razotkriti ne samo ulogu Bakira Izetbegovića i Željka Komšića, nego i vlastitih državljana, određenih medija i nekih interesnih skupina.
Tako će dokazati da je s pravom punopravna članica NATO-a i Europske unije, ali i stabilna pravna država.
H. Krmpotić/HRsvijet
