Draga braćo i sestre,
Mi smo u životu sigurno više puta proživjeli neki paradoks, a paradoks je nešto protivno logici i zdravom razumu. Pa zato jedan od zadnjih paradoksa koji je pogodio naš narod i nažalost pohađa mnoge narode svijeta i danas jest bio Domovinski rat. Sada se nalazimo u općem košmaru tog nekog virusa i njegovih protivština našem uobičajenom stilu života. To činjenica jest takva da su ljudski životi ugroženi i moramo neprestano bdjeti nad situacijom i svojim životnim prostorom da spriječimo širenje koliko god je to moguće.
Kako jučer zgodno reče u vijestima dr. Alenka Markotić „Ne smijemo posustati da ne bi zaspali i u zadnjoj minuti primili gol“.
Jedan od najčešće doživljenih paradoksa je sigurno isto tako kad nekome učinite dobro, a za uzvrat primite zlo s namjerom ili bez nje. No valja nam u ovom svetom danu nedjelje, muke Gospodnje, posvijestiti isto, tako mi kršćani svoj život temeljimo na paradoksima.
Imamo riječi iz Evanđelja: Isus je govorio svojim učenicima tako i nas podučavao tko želi biti najveći neka bude najmanji sluga i poslužitelj svima, tko se uzvisuje bit će ponižen, tko život svoj želi sačuvati izgubit će ga, itd.
Današnji dan Cvjetnice je također jedan paradoks Isusova života. Prilikom ulaska u Jeruzalem imamo opisane Židove kako dočekuju svoga Kralja i viču „Hosana, hosana sinu Davidovu“. A onda izvještaj muke što smo ga čuli svjedoči o tom istom narodu koji razvraćuje svoja grla na smrtnu osudu „Raspni ga, raspni neka se razapne“.
A nismo li mi sami paradoksalni u svojim ponašanjima, primjerice imamo nekog prijatelja ili osobu od povjerenja ili jednostavno ljudsko biće, te u čijem društvu nam je ugodno. No ako se dogodi nešto protivno našoj volji neka pogreška ili povreda u našim očima ta ista osoba prijatelj, ljudsko biće, čovjek biva manje vrijedan. Ako se ne ponaša kako bi mi željeli nerijetko od prijatelja postaje neprijateljem, u vlastitim očima dakako.
Dok je Isus liječio i hranio tisuće i tisuće bio je slavljen kao kralj, no u trenutku kadu su uvidjeli da on neće ispuniti njihova očekivanja, da on neće biti njihov zemaljski kralj kojih će ih osloboditi od Rimljana, oni su ga počeli napuštati i zamijenili su ga za ubojicu Barabu.
Današnjim blagdanom ulazimo u Sveti i Veliki tjedan. U središtu naših razmišljanja i liturgije jest upravo najveći paradoks nas kršćana, križ. Križ mjesto muke, križ mjesto sramote i smrti, križ kao simbol bespomoćnosti, napuštenosti i izdaje.
Što je Isus bio bliže Golgoti to je oko njega bila manja gužva.
No upravo je taj isti križ i mjesto koje je Bog izabrao za svoju proslavu i pobjedu nad zlom i smrću, od trenutka Isusove smrti, taj križ više nije mjesto osude, nego mjesto pomirenja. S njega se više ne osjeti zadah smrti nego miris vječnoga života.
Razmatranjem tajne križa nećemo dobiti rješenja otežanih životnih situacija, nećemo ni dobiti jasne odgovore na naše patnje i probleme, ali ćemo dobiti i dobili smo i dobivamo primjer Isusa, Boga i čovjeka koji bespomoćno visi na križu i čujemo njegovu poruku „Ja sam pobijedio svijet, samo hrabro“. Zato ni jedna patnja, odricanje, muka pa ni smrt neće biti zaboravljena, svaki križ u križu Isusa nalazi smisao. Zato je naša molitva, nije molitva da imamo lakši križ, manji križ, nego je naša molitva da imamo jača ramena. Utonimo i mi braćo i sestre u ovo otajstvo otkupljenja prihvaćajući paradoks križa kao jedinu logičnost na ovome svijetu.
Poput našeg serafskog oca sv. Franje koji je bio upravo mistik križa, koji je molio da bude svijetlost tamo gdje je tama, da bude nada gdje je sumnja, da bude radost gdje je očaj na to smo pozvani biti u suprotnosti s ovim svijetom. Poziv je da budemo suprotni ovome svijetu koji tamu, sumnju, očaj, zlo i grijeh navodi i nameće kao opcije življenja, a mi se upravo borimo protiv takvih navada.
Zato upamtimo dobro riječi svetoga oca pape Franje koje je i izrekao prilikom blagoslova, izvanrednog blagoslova grada i svijeta. Citirajući riječi Evanđelja govori Papa: „Što ste bojažljivi, kako nemate vjere“, tako je Isus svojim učenicima govorio na olujnom moru tako i Papa nama danas u oluji našega života. I nadalje Papa je izrekao riječi i kaže: „Zar uistinu ljudi svijeta misle da u bolesnom svijetu mogu ostati zdravi“. Svijet u kojem je danas pozitivna vijest biti negativan, taj isti svijet u svojoj negativnoj dijagnozi ima i mnoštvo pozitivnih novosti, mnoga obraćenja, svjedočanstva i kršćanske kreposti pokazale su se kao vijesti ohrabrenja i nade čovječanstva.
Don Giuseppe, talijanski svećenik odriče se respiratora u korist mlađe osobe. Mnogi liječnici slušajući i gledajući svoje pacijente kako mole krunicu, kako čitaju Sveto pismo, vraćaju se molitvi.
Posljednje svjedočanstvo, kojem nisam uspio provjeriti autentičnost, no svakako je poučno i govori:
„Nakon poboljšanja zdravstvenog stanja devedesttrogodišnjaka koji je bio zarežen koronavirusom u Italiji, bolnica ga je zamolila da plati cijenu disanja na respiratoru za jedan dan. Starac je zaplakao. Liječnik mu je rekao da ne plače zbog računa, ali starac mu je na to odgovorio, što je rasplakalo sve liječnike. Kaže stari čovjek ne plačem zbog novca koji moram platiti, sve ja to mogu, plačem jer dišem Božji zrak već 93 godine i nikad ga nisam platio. Cijena disanja na respiratoru je 500€ za jedan dan, znate li vi koliko dugujem Bogu. Nikada prije nisam zahvalio Bogu na tome.“
Braćo i sestre riječi ovoga starca vrijede razmišljanja. Kada slobodno udahnemo zrak, bez bolova, bez bolesti mi to ne shvaćamo ozbiljno, tek kad uđemo u bolnicu možemo saznati da čak i disanje kisika pomoću uređaja košta. Zahvalimo Bogu na vremenu koje nam je dao u cijelom životu da možemo slobodno i besplatno disat. I kaže starac, zaključuje: „Hvala ti Gospodine što si sve moje račune platio na križu“.
Zato je braćo i sestro za nas kršćane križ jedan plus, znak nade i života u obnovljenoj vjeri, po muci, smrti i uskrsnuću Isusa Krista.
Vrisak.info