Ako postoji veliki trenutak u životu cijele obitelji, a osobito djeteta, to je polazak u prvi razred osnovne škole.
Dan kada se dijete prvi put susreće s novim pravilima ponašanja, novim licima, prostorom, novim navikama i odvojeno od roditelja, teško pada i djeci ali i odraslima. No, taj dan mora doći, bili spremni ili ne. Stoga je poželjno da se za taj dan cijela obitelj, koliko je moguće, spremi na vrijeme. Ovisno o roditeljima i okolini, ta promjena može biti i ugodna i neugodna.
Već je poznato da, zbog pandemije korona virusa, škole i dječiji vrtići ne rade, kao ni mnoge druge ustanove. Roditelji, koliko se god trudili, ne mogu u potpunosti zamjeniti tetu u vrtiću niti učiteljicu u školi.
Pogotovo onda ako imate dijete koje je do jučer bilo u vrtiću, a već najesen bi trebalo poći u prvi razred.
Naravno da su vrtići bitna stavka u dječjem životu, kao i u roditeljevom, jer ogromnu odgovornost skida sa roditelja, ali u vrijeme kada vrtići ne rade, a predškolarce ipak treba malo pripremiti za školu, roditelji su jedini koji u tom trenutku mogu preuzeti ulogu učitelja. I to ne pravog učitelja, nego onog zabavnog koji kroz igre i kroz radne obaveze uči dijete o odgovornosti, ispunjavanju radnih zadataka i domaće zadaće.
Većina roditelja podrazumijeva kako bi priprema za školu trebala obuhvaćati učenje čitanja, pisanja, računanja i sličnih stvari te zbog toga i forsiraju djecu da te stvari i uče, prvo da rješimo nešto – za djecu to nije neophodno. Te vještine djeci predstavljaju najmanji problem, oni te vještine savladaju već polaskom u školu, a ako i ne savladaju do kraja, uče o uloženom naporu koji ih dovodi do usavršavanja nekih radnji. Kada je riječ o računanju, odnosno vještinama zbrajanja i oduzimanja, poželjno je da dijete nauči brojati barem do 20, te oduzimati po jedan broj od 10, a sve se to da naučiti kroz zajedničku igru.
Predškolci u dječjem vrtiću tijekom cijele školske godine vježbaju kroz radne listove, crtančice, slovarice, ali isto tako je važno, čak i važnije, zajedničko učenje djeteta kroz igru s roditeljima. U nedostatku inspiracije, spas su društvene igre koje potiču pažnju i pamćenje, usvajanje pravila i podnošenje neuspjeha kao što su Čovječe ne ljuti se, Memory igre, razne slagalice i puzzle.
Puno važnije od čitanja i pisanja je da je dijete, prije polaska u školu, osamostaljeno, tj. da se zna samo obući i obuti, da ima kulturno-higijenske navike pri jelu, odlazak na wc, pranje i brisanje ruku, da zna četiri čarobne riječi – hvala, molim, izvoli i oprosti.
Isto tako je važno da zna stvari poput imena i prezimena, imena članova obitelji, adresu i broj telefona, put od kuće do škole, pravila u prometu i gledanje na sat.
Osobine koje su poželjne kod djeteta kada kreće u školu su da dijete ima dobru slika o sebi i da zna o sebi brinuti, kao i o drugima, da poznaje način dogovaranja i da se zna pridržavati pravila, zatim da uspješno rješava sukobe riječima, da podnosi neuspjeh a ponosi se uspjehom. Među tim osobinama, istaknuta je znatiželja i volja za učenjem, te dovršavanje započetih zadataka.
Za dijete je najbitnije da ima motivirajuće okruženje i da za svako svoje pitanje (koliko se god nama činilo besmislenim) dobije odgovor koji će zadovoljiti njegovu radoznalost. Tako maleni, u svemu traže svrhu, pa na pitanje „Zašto mjesec svijetli po mraku?“ nije dovoljno odgovoriti „Jer je stvoren za to.“ Njima to ne predstavlja ništa, i to samo nadovezuje dodatna pitanja, žašto, kako, kuda, odkad, dokad i slično. Pravi odgovor na ovo pitanje, kao što je rečeno, treba imati neku svrhu i on bi zvučao ovako „Zato da tebi osvijetli put kada ideš ulicom po mraku.“ Dijete je dobilo odgovor kojeg u potpunosti razumije.
Čitanje priča, učenje pjesmica i brojalica te traženja razlika između slika potiče dječju znatiželju i želju za učenjem novih stvari.
Razvijajte kod djeteta pozitivnu sliku o školi.
A kako bi dijete pripremili i upoznali sa školom, odnosno stvorili predodžbu što ga tamo čeka ispričajte mu svoje sjećanje na prvi dan škole, o svojim osjećajima i novim iskustvima, o veselju i upoznavanju novih prijatelja.
Još bolje, ako imate kućnog prijatelja kojeg dijete poznaje, a sa vama je krenuo u prvi razred, spomenite ga i objasnite djetetu kako ste se upoznali i koliko se već godina družite.
Pričajte o školi kao o mjestu učenja o novim stvarima, o upoznavanju novih prijatelja i učitelja s kojima će dijete provoditi vrijeme.
Neka učitelj ne bude idealna, nego realna osoba koja pomaže djeci oko učenja, koja se za njih zalaže i kojoj je stalo da djeca nauče što više stvari.
Nipošto nemojte dijete plašiti školom, nego mu pomozite da razvije pozitivne stavove prema školi i učiteljima. Uključite dijete u nabavku pribora za školu, neka samo bira izgled bilježnice, pernice i torbe.
Odredite vrijeme za odlazak na spavanje i buđenje kojeg ćete se svi pridržavati i uspostavite naviku objedovanja. Obroke pripremite u otprilike isto vrijeme kao i u školi, okvirno i ovisno o školskom programu. Na primjer, doručak neka bude prije 8 sati, međuobrok oko 9:30, ručak oko 12 sati, užina oko 14 i večera do 19 sati.
Najbitnije, budite podrška u prvim danima, ali i kasnije. Neka zna da ste vi osoba kojoj će se obratiti za pomoć ako stvari krenu naopako, da ne treba osjećati sram pred vama i da ste vi njegov štit. Svako dijete, osobito mlađe, radi najbolje što može, stoga nemojte podcjenjivati njegov rad, nego ga pohvalite, jer pohvalom se ono samo bori da radi još bolje i time razvija sve veću želju da svoje radove usavrši.
Samopouzdanje!
Djetetovo samopouzdanje je veoma bitno, a lako ga možete potaknuti pohvalom, zalaganjem, pomaganjem i zajedničkim radom i učenjem. Ako dijete vidi da se roditelji trude oko njega, da mu predaju pažnju, da svoje vrijeme provode s njim, da ga vrednuju i poštivaju, ono će biti sretno, a sretna osoba je samopouzdana osoba. Samopouzdano dijete lakše kroči kroz život jer vjeruje da može uspješno izaći na kraj sa svim izazovima u životu, ne boje se izazova, novih stvari ni promjena, a roditelji su prvi koji djetetu mogu pomoći da se osjeća sposobno i samouvjereno, vrijedno i voljeno.
Pružite mu bezuvijetnu ljubav, jer ono se mora osježati voljeno i prihvaćeno da bi rezvilo samopouzdanje u sebe, da bi se osjećalo vrijedno. Ohrabrujte ih u onome što rade, potaknite njihovo razmišljanje kako da prevaziđu neki problem. Gledajte ga u oči kada s njim razgovarate, zovite ga imenom, te mu dodjelite neki zadatak koji je primjeren njegovoj dobi čime ćete potaknuti njegov osjećaj da je koristan i odgovoran, i to je veliki poticaj njegovom samopouzdanju.
Dajte mu do znanja da ste ponosni na njega i da imate povjerenja u njegove sposobnosti, te da uvijek može od vas tražiti pomoć koja mu treba. Nastojte mu objasniti na koje načine može zatražiti pomoć od vas, tko mu još može pomoći kada nešto ne razumije ili ima problema. Ne dopustite da vi učite za njega, ali učite ponekad zajedno da stvorite sliku koja mu treba, a to je da ste tu za njega.
Pitajte dijete za savijet i mišljenje, jer im tako pokazujete da ih cijenite i da su vam važne njihove ideje. Pustite da budu svoji, da imaju svoje mišljenje bez onoga „Ma šta ti znaš“.
Ako mišljenje nije ispravno, potrudite se pronaći način na koji ćete mu objasniti zašto to nije dobro. Pokažite mu i osjećaje tuge, neka zna ako vas rastuži da nije to besmislica, da njegova dijela mogu povrijediti druge osobe.
I nemojte, stvarno nemojte, biti savršeni roditelji.
Jer, u današnjem svijetu, kada se većina (kažem večina, ne svi) roditelja, a osobito mama, bore da njihovo dijete bude najbolje, najpametnije, kada se brinu ako dijete kasni sa nekim nametnutim standardima, tada internet postaje inspiracija za pronalazak ideja za što bolji razvoj dječjeg mozga. Samo jednim klikom možete pronaći informacije o razvojnim igrama sa nekim skupocijenim tablama i igračkama, online priručnike o tome kako biti savršena mama i imati savršeno dijete, pa čak i kako djeci servirati jelo da bi dijete napokon ubacilo nešto u usta.
Servirajte mu sebe!
Antonija Boras/Vrisak.info