Tri naroda, tri religije, tri kulture, tri predsjednika i jedna država. Jedini i pravovaljani opis Bosne i Hercegovine.
Ili nije tako?
Bosna i Hercegovina je ponosna, vječita ljepotica puna zelene boje. Nebo joj je plavo, a kad se popneš na njezine planine, osjećaj je kao da si u raju… odnosno u džennetu.
I nema takve ljepote nigdje, da se razumjemo, jer samo kreni po njezinim prirodnim ljepotama, po nacionalnim parkovima Sutjeska, Una, Kozara, po parkovima prirode Hutovo blato, Blidinje, pa se popenji na Dinaru ili Čvrsnicu, na Maglić ili Bjelašnicu, ili na bilo koju planinu, znat ćeš o čemu pričam.
Ostavi cipele na putu, protrči bosim nogama po Livanjskom,Glamočkom ili Duvanjskom polju, potopi noge u Savi i Drini, u Uni, Vrbasu i Bosni, spusti se još južnije pa se okupaj u Neretvi. Neka ti srce skoči sa Staroga Mosta, a duša ostane na visini od 2386 metara.
I kako da je ne voliš? Postoji li i jedan jedini razlog da ne voliš ovu ljepotu u kojoj živiš?
Ovu gorovitu zemlju, kamenjar njezinih nogu, ravnice njezinih leđa, rušili su i gradili mnogi tuđinci. Ali je nikada nisu slomili. Duša joj je uvijek ostala čista, ponosna i ratna, izudarana, ali snažna, voljna da se ponovo uspravi i da pokaže kako je vječita. Vukla je za sobom svoju snagu kamenog i željeznog doba. Rušili su je, pokušali nagrditi, rugali joj se svi tuđinci, svi okupatori, a svi su je htjeli za sebe.
Od Ilira, preko Kelta, Rimljana, Gota, Avara i Slavena, pa sve do Osmanlija. Pa su se ohrabrili i novi osvajači, Austrijanci i Ugri, a za njima u manjem broju i Česi, Ukrajinci, Slovenci, Slovaci, Poljaci, Nijemci…
Nema tko je nije htio za sebe, nudila je sve što možeš poželjeti, na silu su je vukli na svoju stranu, ostavljali na njoj tragove svojih posjeta, ratova, okupiranja… Ali duša, duša je i dalje bila ista.
I dođe 1945. godina. Pričaju i pričaju, i odluče se iduće godine da ovo postane Narodna Republika Bosna i Hercegovina i dolazi prvi Ustav. Prvi, takoreći, svojevoljni Ustav, ako se izuzme Uredba bosanskog vilajeta iz 1864. godine i Statut Bosne i Hercegovine iz 1910. godine.
Znači, sad smo svoj na svom?
E nisi, ako si Bosanac…ne, Bošnjak… ma ne, Musliman… šta god, vjeruj u šta hoćeš, ali oduzet će vam se bosanski ili bošnjački nacionalni ili narodni identitet. Imaš pravo samo na vjerski identitet, šta hoćeš više?
I onda dođe i 1971.godina, i službeno muslimani postaju narod sa veliko M. Da vidite tog slavlja, postaju narod u zemlji u kojoj žive. Bosna i Hercegovina se gospodarski, socijalno i kulturno razvijala, građani su uživali sva prava i slobode, razvijalo se bratstvo i jedinstvo, razvijao se nacionalni duh Bosanstva i Jugoslovenstva. Svi smo bili braća i sestre, ali ne dugo. Pojavi se nacionalizm i šovinizm iz susjednih republika, pa se promjeni Ustav SFRJ 1974, gdje republike i pokrajine dobivaju status država i dođe do unutrašnjeg razdora između bosanskih naroda.
Eto ti ga sad.
Neka trojica se posvađaše, zavadiše narod, a oni… tko će znat gdje su i s kim bili.
Kažu da je bilo ovako:Raspadom SK Jugoslavije, u sječnju 1990. godine, dolazi i do raspada Jugoslavije, i te se iste godine se održavaju i prvi slobodni demokratski izbori, prvo u Sloveniji i Hrvatskoj, potom i u Bosni i Hercegovini. Dotadašnje komunističke partije gube izbore, pobjeđuju nacionalne stranke. Slovenija i Hrvatska donose nove Ustave, proglašavaju neovisnost, te dolazi do desetodnevnog rata u Sloveniji, a potom dužeg rata u Hrvatskoj.
U Bosni i Hercegovini, u studenom, ili novembru 1990. godine održani su prvi demokratski izbori u kojim pobjeđuju SDA, SDS i HDZ, koji potom formiraju i dijele vlast po nacionalnom ključu.
U tim teškim vremenima se događa ipak nešto pozitivno, Muslimani na bošnjačkom kongresu 1993. godine, deklarativno postaju Bošnjaci, a službeno i u Dejtonskom Ustavu 1995. godine. Bosanski Hrvati se zalažu za očuvanje cjelovitosti BiH.
Ipak, bosanski Srbi po instrukciji Beograda rade na razbijanju i pripojenju BiH svesrpskoj državi. I odmah poslije izbora, nisu baš puno čekali, formiraju općinska nacionalna vijeća, koja u proljeće 1991. godine prerastaju u zajednicu općina, a potom u četiri srpske autonomne oblasti. U njima, nelegalno i protiv-ustavno, stvaraju paradržavnu upravu, naoružavaju se, te se zajedno sa pripremaju za napad na ustavni poredak SR BiH.
Opet napad? Bože, ima li te, a tri ti se naroda mole…
Ali, evo sastat će se u Karađorđevu, možda nešto i dogovore. Mic po mic, formirane su državne komisije koje su se sastajale nekoliko puta, a tema sastanaka je bila podijela BiH između Srbije i Hrvatske na dva dijela. Ali, nikako se nać na istoj valnoj dužini, pa je došlo do prekida dogovora.
I nažalost, dođe i 1.10.1991. godine, kada JNA napada i okupira sela Ravno i Popovo na jugu Hercegovine, i kada padaju prve žrtve u Bosni i Hercegovini.
I ponavlja se pitanje sa početka.
Postoji li i jedan jedini razlog da ne voliš ovu ljepotu u kojoj živiš?
Ne postoji jedan, postoji ih puno više. I boriš se da ljubav ostane radi ljepote, ali duša joj je pokvarena.
Nisu je uspjeli pokvariti ni tuđinci, nisu je uspjeli pokvariti ni sve sile svijeta koje su je htjele ukrasti, prisvojiti, izobličiti svojim otiscima i prstima. Pokvariše je oni koji su se za nju borili, kojima je svojim planinama čuvala leđa, koje je umivala rijekama, koje je učila hodati na svojim poljima.
Kako su je samo izudarali, da je sama bacila srce sa Staroga Mosta, a dušu ostavila u Sarajevu. I četiri godine joj je duša bila zarobljena. Koliko je samo rana zadobila, da bi se svim silama trudila održati na nogama. Koliko je samo djece izgubila, a kao Majka, brinula se za one koji ostaju.
I nije joj bilo važno kako joj se dijete zove, niti kojem se Bogu moli, sva djeca su joj bila jedno. A jedni su zauvijek zaspali u njezinom krilu, drugi hodaju po njezinim vrtovima.
Njezina ljepota i dalje ostaje. Lijepa je sa svim svojim ranama, sa svim tragovima krvi i umornih koraka, lijepa je izvana.
Iznutra je tužna i ranjena, pokvarena. A pokvarili smo je mi, podjelama, mržnjom i zlobom, ljubav joj uništili da se počela odricati svoje djece, da ih šalje drugim majkama izvan svog dvorišta.
A kad te se majka odrekne, ništa ti drugo na svijetu ne ostaje!
A.B./Vrisak.info