Antun Gustav Matoš ispisao je blistave književne tekstove i stihove posvećene slobodnu čovjeku i čovječanstvu, hrvatstvu i Hrvatskoj, svome i našemu gradu Zagrebu. Volio je čitav svijet, tolike gradove (Pariz možda ponajviše), ljude i krajeve, a sveudilj raskošno bogat ljubavlju prema domu i domovini, prema svojoj „Gospi Mariji“, opjevanoj u istoimenoj pjesmi, koju su posmrtno objavili urednici A. B. Šimić i Milan Begović u „Savremeniku“ g. 1923.
U pjesmi, ovaj vrli Zagrepčanin, rodom iz Srijema, iz Tovarnika, bunjevačko-hrvatskoga podrijetla, izriče ovakvu prisegu ljubavi:
„Samo tebe volim, draga nacijo,
Samo tebi služim, oj, Kroacijo,
Što si duša, jezik, majka, a ne znamen,
Za te živim, samo za te, amen!“
Godine 1912. objavio je u „Obzoru“ tekst „Zagreb i Zagrebi“ („Sabrana djela“, novo izdanje sv. V. – „Pjesme & Pečalba“, str. 175., 2004.), u kojem završno izriče pohvalu Zagrebu „što radi, što se muči, što trpi, što ne očajava i čeka, što Zagreb danas čini Zagrebom: svjesna hrvatska demokracija zagrebačka, prava Hrvatska u Zagrebu. Ni na bijelu hljebu ona neće očajati. Ustreba li, znat će i ginuti u neodgodivom času. U svakom slučaju – znat će za nju živjeti.“
Na krajnje neveselu vijest o stavljanju na ovrhu i javnu dražbu rodne kuće Antuna Gustava Matoša i kulturnoga središta u Tovarniku (koji su podigli srčani matičari i matoševci u Tovarniku, sada okupljeni oko Društva Antuna Gustava Matoša), s Maticom hrvatskom u Zagrebu kao ovrhovoditeljem, plemenito bi bilo odgovoriti prihvaćanjem prijedloga gospodina arh. Ivana Valeka da upravo Grad Zagreb bude kupcem na dražbi, da na taj način spere ovu sramotu s Hrvatske i kulturološki i knjigoljubno čvrsto poveže Tovarnik sa Zagrebom, odajući time pravu počast i Antunu Gustavu Matošu i hrvatskomu jeziku (koji danas pokušavaju izvaditi iz usta bunjevačkim Hrvatima!) i hrvatskoj književnosti.
Matoš smeta onima koji već 20-ak godina uvezuju Hrvatsku u „serbobalkanski region“
Izjava književnika Mile Pešorde za Hrvatski tjednik, 22. travnja 2021.
Podizanje Kuće Antuna Gustava Matoša, odnosno Kulturnoga središta u Tovarniku, smatram velikim kulturnim pothvatom, dostojnim divljenja, koji zaslužuje nesebičnu potporu, na priliku one koju su idejnim začetnicima i graditeljima, okupljenima oko gospodina Željka Anića, dali akademici Dragutin Tadijanović i Dubravko Jelčić.
Zašto je moralo doći do ovrhe, s Maticom hrvatskom Zagreb kao ovrhovoditeljem, i najave javne dražbe Matoševe rodne kuće i preuzimanja oliti otimanja cijeloga projekta iz vrijednih ruku onih koji su ga osmislili i odvažno doveli blizu ostvarenja? Otimači, žalostno vam srdce, jer na ovakove se bezdušne načine (makar koliko pravom pokriveni bili) narodu otimlje kruh života, pa stotine tisuća Hrvatica i Hrvata pobjegoše od vas, napustivši domovinu!
Komu smeta A. G. Matoš? Matoš smeta onima kojima je smetao čak i otac hrvatske književnosti Marko Marulić pa su Marulića, „hrvatskoga Dantea“, bili izbacili iz lektirnoga kukurikulumskoga jugoljevičarskoga pothvata. Europejstvo i hrvatstvo, matoševsko i državotvorno, smeta svima onima na vlasti i u paravlasti koji već dvadesetak proteklih godina uvezuju Hrvatsku u takozvani serbobalkanski „Region“, šutke odobravajući zlokobno podizanje kilometrima dugih i visokih žičanih ograda duž hrvatske granice otvorene prema Mađarskoj i Sloveniji, prema Zapadu. Dok Srbija, odnosno Matica srpska, državnopiratski prisvaja prvorazredno hrvatsko narodno blago, primjerice, hrvatsku književnost Dubrovnika, koja da je srpska (!), hrvatsko je Ministarstvo kulture ne samo novčano poduprlo knjigu „Jezik i nacionalizam“, iz koje se je knjige, objavljene u Zagrebu g. 2010. u nakladi Durieuxa, izlegla, u proljeće 2017., protuhrvatska Deklaracija o zajedničkom jeziku („bošnjačko-crnogorsko-hrvatsko-srbskom“!). Deklaracija je protivna Ustavu RH, u biti niječe samosvojni tisućljetni jezik hrvatski, a njezinim je vrlo utjecajnim političkim koordinatorom i supotpisnikom: prof. dr. sc. Dejan Jović, nekoć plaćeni politički savjetnik predsjednika Republike Hrvatske, redoviti sveučilišni profesor, glavni urednik časopisa Politička misao, odnedavno i predsjednik Savjeta Srpskog narodnog vijeća u hrvatskoj državi Republici Hrvatskoj. Ako je u Zagrebu pokrenuta novounitaristička parapolitička akcija protiv hrvatskoga jezika, ako se u nju uključio, uz glasovite Šerbedžiju, Šnajdera i bosanskoga političara Komšića, čak i jedan profesor hrvatske književnosti s Filozofskoga fakulteta, neka nam je Svevišnji na pomoć pred propašću, koju nam (u razvidnu kontekstu razmahana „zapadnobalkanstva“ i uvođenja nedenacificirane, za zločin protiv mira i osvajačke ratne agresije nekažnjene, Srbije u EU) supriređuju našijenci.
Sada je pod upitnik (u RH i izvan RH) stavljen hrvatski jezik, kuća bitka, i A. G. Matoš i novi hrvatski kulturni centar u Srijemu, i hrvatstvo naših Bunjevaca u Srbiji, u Sarajevu jedan književni akademik javno huška protiv hrvatskoga jezika kao „proustaškoga“, a koliko sutra pod velikim bi upitnikom mogao biti narod sam, hrvatska nacionalna i kulturna suverenost, to jest sloboda. Godine 2003. s akademicima Tadijanovićem i Jelčićem dogovorio sam i ugovorio objavljivanje novoga izdanja „Sabranih djela“ A. G. Matoša, objavio nekoliko svezaka u knjižnici „Djela hrvatskih klasika“, da bi zatim, preko noći, po nalogu iza, moj poslodavac ukinuo izdavačku djelatnost, a time i moje stalno radno mjesto glavnoga urednika. Nadaje se zaključak da Matošev jezik slobode i produhovljenoga patriotizma, njegova Hrvatska, sveudilj smeta svim neslobodarima i mrtvozornicima, orisanima u Mori kao „Tuđem sluzi sluge, tuđe prirepine, / Mešetari moje – tvoje domovine… Ruševine svijesti, žbiri i hotkari, / Satrapi što puze, mudri idioti.“
Vrisak.info