U Domanovićima, među breskovim stablima i vinovom lozom, živi priča koju danas rijetko srećemo. Dok mnogi u mirovini traže mir i odmor, 75-godišnji domaćin iz ovog hercegovačkog mjesta svakodnevno radi.
Sam održava tristo stabala voćaka, obrađuje zemlju i održava dva vinograda, a sav urod prodaje na pijaci. Video-novinar Glasa Hercegovine, Mario Brkić, zabilježio je ovu inspirativnu priču.
“Jučer mi je bio rođendan, napunio sam 75. Radim pomalo, od 12 do 3 – tri sata su mi dosta”, kaže kroz osmijeh, pokazujući voćnjak koji godinama sam njeguje. Unatoč tome što je prije sedam godina imao ugrađene bajpase, zdravlje mu i dalje dopušta aktivan život. “Bog hvala, nemam na što požaliti. Radim koliko mogu i koliko mi prija.”
Izazovi voćarstva i svakodnevna briga
Trenutno u voćnjaku ima oko 90 stabala breskve, uključujući sorte Redhaven i rane i kasne vrste koje dozrijevaju u različitim periodima. Dio voćnjaka star je sedam godina, dok je ostatak naknadno proširen.
Najveći neprijatelj voćara u Hercegovini često nije ni suša ni vrućina, nego led. Ove godine led je gotovo uništio rod: “U aprilu i martu kad udari led, nema ploda. Možda 100 kila na 200 bresaka… gotovo ništa.”
Ipak, domaćin ne odustaje. Njegov rad uključuje rezidbu, zaštitu od kovrčavosti lista, prskanje bakrom, održavanje tla i uklanjanje trave. “Treba znati i koju granu ostaviti, a koju odrezati. Znaš malo iz iskustva, a nešto ti objasne i u poljoprivrednoj apoteci.”
Prodaja, izazovi tržišta i budućnost
Voće i grožđe prodaje na pijaci u Čapljini, ističući da se domaći proizvod uvijek prepozna. No tržište je sve teže zbog uvoza: “Uvoze sa strane i ubiju nas. Žalosno je da naši proizvodi ostaju, a uvozni se kupuju.”
Cijene voća i dalje su gotovo iste: grožđe je prodavao po 1,5 marku i prošle i ove godine, dok ostali troškovi stalno rastu. Mehanizacija mu je olakšala posao, no sve i dalje traži vrijeme, upornost i naviku rada.
Domaćin je svjestan da mlađe generacije rijetko nastavljaju ovakav posao: “Teško mi je… teško da će mlađa raja radit ovo. Gdje god dođem, sve stariji rade. Malo je mladih.” Ipak, u kući živi sa suprugom i kćeri, dok su dvije kćeri udate, a rad, proizvodnja i prodaja voća daju mu osjećaj smisla i zdravlja. “Mi smo ovdje naučili rad. I najbitnije je da ne ostaje.”
Na kraju, svima koji prate ovakve priče najvažnije je poželjeti domaćinu ono najdragocjenije: zdravlje i snagu da, koliko god može, ostane na svojoj zemlji.
Vrisak.info
