Subota i nedjelja su dani koje treba rezervirati za odlazak u kazalište. Međutim, dolaskom u Mostar, čini se kako je ovdje svaki dan predviđen za kazalište.
Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru uz to, omogućava studentima besplatne vaučere i neiscrpnu mogućnost kulturnog uzdizanja, i to sve; besplatno.
Ova subota i nedjelja bile su rezervirane za predstavu ‘’Zečja rupa’’. Predstava suvremenog američkog dramatičara Davida Lindsayja-Abairea jedan od najizvođenijih dramskih komada na svijetu danas, a našao se ina repertoaru Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru.Režiju potpisuje Lejla Kaikčija.
Predstava govori o gubitku koji je sastavni dio naših života i s kojim se vrlo često nerado susrećemo. Ima gubitaka koji su tragičniji od drugih, ima boli koje su veće od drugih. U ovoj predstavi govori se upravo o čovjekovoj najvećoj boli i gubitku kojeg ništa ne može nadomjestiti, a ni ublažiti. Vrijeme i nije neki lijek. Pomaže nam samo da naučimo živjeti s gubitkom, ali ne i da prestanemo osjećati veliku tugu u grudima kad god se prisjetimo, a prisjećamo se; gotovo svakog trenutka.
U predstavi glumci prikazuju upravo takav gubitak; gubitak djeteta. Pitanje koje se javlja u glumcima koji svojom glumom, za koju postaje upitno je li uopće gluma ili je pak stvarnost, jeste pitanje smisla. Koliko zapravo ima smisla nastaviti dalje nakon takve tragedije?
Igra glumaca na sceni tjera i publiku u gledateljstvu da diše istim taktom kao i oni, tjera ih da na trenutke zaustavljaju svoj dah i da ostaju ukopani na mjestu. Publika doista i jeste disala istim taktom kojim su glumci. Očit primjer toga bile su dobro izrežirane tišine na sceni u kojima se i publika gubila u svojim mislima, ali i tišinama koje su postajale bolne. Reklo bi se da je na trenutke i neugodna količina boli koju su glumci uspjeli prenijeti. Nerijetko su se u publici mogli čuti duboki uzdasi, šuškanje maramica i tihi plač koji je bio samo toliko jak da se negdje u podsvijesti čuje, a toliko tih da ničim neomete sigurnu igru glumaca.
„Zečja rupa“ progovara o uvijek osjetljivoj i tabuiziranoj temi najvećeg ljudskog gubitka i konačnosti. To čini putem psihološki bogatih lica i situacija, pa unatoč zahtjevnoj temi, nije lišena suptilnog humora koji je čini životnom, privlačnom i uvjerljivom.
Upravo takav ‘’suptilni humor’’ još jače pokazuje snagu ovog dramskog komada. U situacijama beskonačnih tuga pretpostavlja se da ne ostaje prostora za humor. Međutim, pisac nas uvjerava upravo u suprotno. Ovaj dramski tekst pruža balans koji je nužan i glumcima i publici. Pruža dozu humora koja nastoji pružiti utjehu. Nastoji publiku na trenutak nasmijati, a već u sljedećem trenutku ‘’izbiti iz cipela’’. Ova predstava na savršen način sintetizira ono najbolje što predstava može pobuditi kod publike, i smijeh i suze – i to istodobno.
Daske, doista, znače život. Osobito kad se onim što se na njima stvori priča najdublja priča.
Kazalište nas uči i tjera da vidimo ono na što zatvaramo oči. Tjera nas da plačemo i da se smijemo. Tjera nas da izađemo pametniji,s jednom predrasudom manje i s jednom spoznajom više. I na kraju; tjera nas da se vratimo.
Tjera nas i da pronađemo utjehu jer je; neophodna. Ili, ako ne utjehu onda bar način preživljavanja i suočavanja.
U predstavi glume: Jelena Kordić Kuret, Ermin Bravo, Vanja Matović, Sanda Krgo Soldo, Amar Rahić/Ali Kamer Aksojvu.
Ana Dragozet/Vrisak.info