Nakon što čujete priču Zdenka Lauca u Vašarovićima kod Ljubuškog razmislit ćete o opravdanosti sintagme “ne isplati se”. Ova fraza se često veže uz ekonomske izazove i odluke u slučaju Hercegovaca može djelovati kao sputavajući faktor za njihov poznati radni elan.
S obzirom na dosadašnju predanost radu neki smatraju da je ovakvo razmišljanje zapravo odmoglo, umjesto pomoglo, onima koji su spremni ulagati trud i vrijeme u vlastita imanja.
Krenimo redom, za nešto kasniji doručak uz brata Boru pred Zdenkovom kućom okupilo se i nekoliko susjeda na koje se domaćin može osloniti kada treba pomoć. Nekad se za taj običaj govorilo da – proljudikaju.
Ljubazni domaćin stvorio je ozračje da svi moramo ili zameziti ili koju čašu popiti. Usput je tekao razgovor o životu u bogatoj Švicarskoj, gdje je domaćin zaradio mirovinu, koju čeka i njegova supruga Diana, piše Večernji list BiH.
Petero djece, od toga tri sina i dvije kćeri živi i radi u Švicarskoj, dok je Zdenka zov zavičaja doveo u pitome Vašaroviće. Poanta priče je u tome što Zdenko uzgaja stado od više od 150 ovaca, tu je i separe za koke nesilice, čak su i one, a ne samo ovce, sve rjeđe u Hercegovini.
Uređen je i posebni voćnjak, vrt za povrtlarske kulture, zasađeni krumpiri, na rašeljke se kaleme švicarske trešnje koje dozrijevaju u srpnju… Dalje nećemo, nego domaćina pitasmo čemu sve to uz sigurno pristojnu mirovinu (na domaćina se očito ne može odnositi riječ “mirovina”).
– To sam vidio u Švicarskoj, gdje bogati ljudi drže ovce, pa sam se i ja odlučio time baviti zbog kondicije i sadržaja života. Imam švicarsku mirovinu, ali od viška glava ne boli. Pomaže mi brat, susjedi i jedan povratnik iz Kanade koji ima 80 godina. Ljudi koji mi pomažu čine to iz zadovoljstva, a što ljudi okolo misle, bolje da ne govorim – uz smijeh kaže Zdenko za Večernji list pa prelazi na probleme s uzgojem ovaca.
– Najgore je to što se u posljednje vrijeme pojavila šepavost, a za nju slabo ima lijekova, postala je problem. Tome bi veterinari trebali posvetiti više pozornosti. Ovce će na planinu, po starinski, gore ostaju šest mjeseci, imam kolegu Ivana Guslara (Perko, nap. a.) koji će na njih paziti – konstatira Lauc te iznenađujuće, s obzirom na nestašicu janjećeg mesa, iznosi problem plasmana.
– Svi hoće janje do 12-13 kg mesa, a do 13 kg je neisplativo za uzgoj.
Plus toga, vaše su ovce dobro uhranjene. Očito je da se janje od takvih ovaca teško može zadržati na 13 kg?
– Da. Imam tri-četiri vrste – suffolk englesku pasminu, teksel nizozemsku, sjeničke ovnove i našu pramenku, koja nema težinu.
Zašto ste se odlučili za miješanje pasmina?
– Eksperimentiram da vidim što se može i što će biti. Nisu jednake naša buša i simentalka, tako i ja pokušavam vidjeti što će se iz križanja pasmina ovaca dobiti. Imam tri-četiri vrste i mogu reći da su se mješanci pokazali dobri i da podnose našu klimu. Meso nema puno loja kao kod naših ovaca. Meso od naše pramenke je lojavo, to je možda nekad bilo, danas više nije. Genetika je sve pa ću vidjeti što će biti.
Kod nas držanje ovaca nije popularno. Kako je u Švicarskoj?
– Oni su jednostavni ljudi i mnogo drže do stočarstva. Nisam se raspitivao, ali mislim da u tome imaju značajnu pomoć države. Nama neobično, ali tamo država pomaže da ovce pasu brda. Gledao sam seljake koji čuvaju krave po brdima, uzmu tučku, poput one kojom se nekad gnječilo grožđe, i tuku zemlju, i to im se plaća! Pitam: “Što to radite?”. Kažu: “Da zemlja ne klizi, da se učvrsti zbog erozije”. Tamo nema kamenja kao u nas, već zemlja. Stočari nemaju poreza, ljudi poput naših planištaka imaju besplatno gorivo. Da moje ovce odu na planinu, treba za šleper dati 2000 KM ili 3 KM po ovci. To bi trebalo biti besplatno kroz subvencije. Planištake treba stimulirati, da se ta djelatnost održi.
Raspituje li se netko iz vašeg okružja o držanju ovaca?
– Slabo, nema zanimanja. I za ove koji ih drže misle da nisu dobri.
A u najbogatijoj državi svijeta?
– Ja sam s 20 godina došao u Švicarsku. Jedan bogati čovjek Vikari, po kojemu se zove i ulica Via Vikari u Luganu, imao je 13 ovaca, cijelo brdo bilo je njegovo. Radio sam u hotelu i kad bih na podne bio slobodan, on mi je dobro plaćao da mu nadgledam ovce. Pedesetak metara od mog stana je vojarna, kad trava naraste, seljaka se zove da dotjera ovce da popasu travu, kad opet poraste, opet zovu seljaka. Ovce su čistači, bolje su nego trimer, kod nas misle – ako paseš da mu praviš štetu. Drugi je to svijet, kod njih mladi počinju raditi s 15 godina, ako ne studiraju, a kod nas s 30 godina. Šta se može naučiti s 30 godina? Ništa. Ja sam već sa 7-8 godina počeo čuvati ovce.
Vrisak.info
