Himalajska sol posljednjih je godina postala vrlo popularna u kuhinjama širom svijeta. Njezina karakteristična ružičasta boja, krupni kristali i reputacija „prirodne“ namirnice često se ističu kao razlozi zbog kojih je mnogi smatraju zdravijom alternativom običnoj kuhinjskoj soli.
No, stručnjaci upozoravaju da razlike između ove dvije vrste soli nisu toliko velike koliko se često misli.
Sol stara milijunima godina
Himalajska sol zapravo je vrsta kamene soli koja se dobiva iz podzemnih naslaga nastalih prije milijuna godina, kada su drevna mora isparila i ostavila mineralne slojeve.
Najpoznatija nalazišta nalaze se u Pakistanu, gdje se sol vadi iz velikih rudnika te potom obrađuje u različite oblike, od sitnih kristala do velikih blokova koji se koriste za kuhanje ili posluživanje hrane.
Njezina prepoznatljiva ružičasta nijansa potječe od tragova minerala, ponajviše željeza, ali i manjih količina kalija, kalcija i magnezija.
Ima li doista više minerala?
Često se ističe da himalajska sol sadrži desetke različitih minerala. Iako je to točno, stručnjaci naglašavaju da su njihove količine vrlo male. U praksi su i himalajska i obična kuhinjska sol gotovo u potpunosti sastavljene od natrijeva klorida.
Zbog toga je njihov osnovni nutritivni učinak gotovo isti. Drugim riječima, razlike postoje, ali su toliko male da nemaju značajan utjecaj na zdravlje ako se sol konzumira u uobičajenim količinama.
Važna razlika: Jod
Jedna značajna razlika ipak postoji. Klasična kuhinjska sol u mnogim je zemljama obogaćena jodom, mineralom važnim za normalan rad štitnjače. Nedostatak joda može dovesti do zdravstvenih problema, zbog čega se jodiranje soli provodi kao javnozdravstvena mjera.
Himalajska sol, s druge strane, najčešće nije jodirana. Osobe koje je redovito koriste zato bi trebale paziti da jod unose kroz druge namirnice, poput ribe, mliječnih proizvoda ili jaja.
Popularnost zahvaljujući izgledu i marketingu
Dio popularnosti himalajska sol duguje i estetici. Veći kristali i blagi okus često se koriste kao završni začin na jelima, dok se zbog atraktivnog izgleda rado poslužuje i u restoranima.
Uz to, marketinške poruke koje naglašavaju njezino „prirodno“ podrijetlo dodatno su pridonijele dojmu da je riječ o posebnoj i zdravijoj namirnici.
Postoje i mnoge druge vrste soli
Iako se himalajska sol često predstavlja kao jedinstvena, ona je samo jedna od brojnih vrsta soli koje se koriste u kuhinji. Razlike među njima uglavnom su u načinu proizvodnje, veličini zrna, boji i količini minerala u tragovima, dok je osnovni sastojak kod većine natrijev klorid.
Stolna (kuhinjska) sol
Najčešća sol u kućanstvima dobiva se iz rudnika, a tijekom proizvodnje prolazi kroz proces rafiniranja. Zbog toga je vrlo sitna i gotovo potpuno čisti natrijev klorid. U mnogim zemljama obogaćuje se jodom kako bi se spriječio njegov nedostatak u prehrani.
Morska sol
Morska sol nastaje isparavanjem morske vode. Obično ima krupnija zrnca od stolne soli i može sadržavati male količine minerala poput kalija, željeza ili cinka, ovisno o izvoru i načinu obrade.
Košer sol
Košer sol ima krupna, ljuskasta zrna i često se koristi u profesionalnim kuhinjama. Naziv dolazi iz židovske tradicije, gdje se koristila u postupku uklanjanja krvi iz mesa. Zbog strukture lako se uzima prstima i ravnomjerno raspoređuje po hrani.
Keltska sol
Keltska sol vrsta je morske soli koja potječe s obale Francuske. Prepoznatljiva je po sivkastoj boji i blago vlažnoj strukturi jer zadržava dio morske vode. Sadrži tragove minerala i često se koristi kao završni začin na jelima.
Umjerenost je najvažnija
Bez obzira na vrstu, stručnjaci ističu da je kod soli najvažnija umjerena konzumacija. Prevelik unos natrija povezuje se s povišenim krvnim tlakom i povećanim rizikom od kardiovaskularnih bolesti.
Zato, iako različite vrste soli mogu donijeti raznolikost u okusu i prezentaciji hrane, njihova zdravstvena razlika u praksi je mala, a ključ je i dalje u količini koja se svakodnevno koristi.
Vrisak.info
