Kako su partizani “oslobađali” koje mjesto, tako su ubijali hercegovačke franjevce i katolički puk.
To počinje krajem siječnja i završava nekad u svibnju, ili još kasnije, 1945. godine. Najveći zločini dogodili su se 7. veljače u Širokom Brijegu i 14. veljače u Mostaru. Nijemi su svjedoci tog događaja tek preživjeli koji ništa nisu mogli vidjeti, ni zločin ni zločinca. Ostale su tragom tog bjesomučnog pokolja samo krvave daske i plahte.
Istom su mjerom ubijali i dijecezanske svećenike. Ni četnici, ni ustaše, ni Talijani, ni Nijemci nisu u Hercegovini ubijali rimokatoličke svećenike. Činili su to samo pripadnici “narodnooslobodilačke vojske”.
Partizani su u Hercegovačkoj franjevačkoj zajednici bez suđenja, i na izrazito krvoločan način, mučili i smaknuli šezdeset i šest članova. Ubijali su istom mjerom i mržnjom tek jednostavno zavjetovane fratre, zapravo gimnazijalce, sve do oca provincijala. Ubili su osam studenata bogoslovije, tri mladomisnika, tri časna brata, osam župnih pomoćnika, četrnaest župnika, deset umirovljenih i bolesnih svećenika, trinaest profesora u gimnaziji i bogosloviji, među njima ravnatelja gimnazije i ravnatelja konvikta u Širokom Brijegu te meštra sjemeništaraca i vanjskih đaka, jednog vikara samostana, dva vjeroučitelja u građanskim školama, jednog državnog službenika, dvojicu gvardijana i o. provincijala.
Obezglavljenoj su zajednici rastjerali sjemenište, novicijat, bogosloviju, a preživjele su osudili na više od tri stotine godina po komunističkim kazamatima. Zaplijenili su, nacionalizirali, neizmjerno bogatstvo, što u objektima što u nekretninama koje do danas nisu vraćene.
Od svega najžalosnije je to da ni jedan od spomenutih zločina nije procesuiran. Pa ni nakon Rezolucije Vijeća Europe (Resolution 1481 iz 2006. godine) o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima. A i danas su mnogi od tih zločinaca živi. Aktivni su članovi mnogih partizanskih udruga i političkih platformi koje vuku korijene i usko su vezane uz te strašne zločinačke čine. Busaju se na svojim skupovima u prsa, vole uvijek govoriti o svom moralu i čestitosti. Nikad nisu priznali što su učinili, nisu otkrili mnoga tajna grobišta i jame, nisu se pokajali. Naprotiv, oni se i danas hvale svim herojstvom, bogato živeći na grbači poreznih obveznika.
Usrdno ih Hercegovačka provincija moli sve ove godine: “Recite nam istinu”. Samo to, ne traže ni osvetu ni odmazdu. Istina im treba za kanonizaciju njihovih ubijenih franjevaca. Žele ih proglasiti blaženima. Crkva ih ne može bez svjedoka proglasiti mučenicima.
Partizanski su sljedbenici od Bleiburga do Mostara i Širokog Brijega okrvavili ruke. Valjalo bi ih oprati iskupljenjem. Žrtve vape za satisfakcijom, a narod želi znati imena zločinaca i okolnosti pod kojima su to učinili. Sve dok se ne otkriju, “oslobođenje” Mostara 14. veljače i Širokog Brijega 7. veljače obilježavat će se kao “pad” tih gradova. A “osloboditelje” tek može “istina osloboditi”.
Jozo Pavković/Večernji list
Partizani su govna