Tko su hrabri ljudi koji su 6. svibnja 1991. godine u Slavonskom Brodu tijelima spriječili “JNA” da odveze tenkove proizvedene u toj tvornici i iskoristi ih za agresiju na Hrvatsku? Tko su nenaoružani ljudi koji su na čakovečkoj magistrali 28. lipnja 1991. zaustavili tenkovsku kolonu “JNA” koja se kretala prema Murskom Središću u namjeri da spriječi odcjepljenje Slovenije i Hrvatske?
Piše: Jozo Pavković/Večernji list
Tko su u Bosni i Hercegovini Šujičani i Kuprešaci koji su 9. svibnja 1991. rekli “stop” oklopnoj mašineriji “JNA”? Imena svih tih hrabrih heroja nikada se neće znati. Baš kao ni tisućama hrabrih Širokobriježana i onih iz drugih općina koji su 7. svibnja 1991. svojim tijelima u mjestu Pologu zaustavili 10. oklopnu mehaniziranu brigadu.
Bili smo spremni umrijeti. Da. Bio sam dio tog živog štita. Tri dana svjedočio sam koliko je ljudi spremno dati život za obranu domovine. Tenkovima i oklopnim vozilima nismo dopustili pohod na Hrvatsku. Iako su izgledali zastrašujuće, nitko ih se nije bojao. Čak ni helikopterskog desanta, koji je osvetnički blokirao sve prometnice koje vode u Široki Brijeg i iz njega. Istodobno kada su građani blokirali “JNA”, “JNA” je blokirala grad. Počeo je rat, bez pucnjave, između ostaloga, i zato što je u tenkovima bilo i mnogo mladih vojnika Hrvata koji su još uvijek služili vojni rok. Među njima čak i glumac Leon Lučev.
Slovenac, general-major Miroslav Zorc, tadašnji zapovjednik 4. korpusa “JNA”, dobio je tog 7. svibnja ‘91. zapovijed iz Generalštaba u Beogradu da oklopnu brigadu iz vojarne u Mostaru premjesti u Sinj. Drugi dio tenkovske kolone već se iz smjera Banje Luke kretao prema Sinju i Kninu i trebao je biti spojen s oklopnjacima iz Mostara. Ovaj zahtjev stigao je iz Knina od tadašnjeg zapovjednika 9. korpusa “JNA” general-majora Ratka Mladića. Krajnji cilj operacije bio je blokiranje zapadne i južne Hercegovine, odsijecanje Dalmacije, stvaranje preduvjeta za uvođenje snaga “JNA” iz smjera Banja Luka – Donji Vakuf – Kupres – Mrkonjić Grad – Drvar – Livno. U nastavku cilj je bio pojačati borbene akcije kako bi se Dalmaciju presjeklo na dva ili čak tri dijela.
Tri dana trajala je prava drama. Politički vrh htio je izbjeći krvoproliće. S razglasa odzvanjale su Tuđmanove riječi: “Već ste postigli moralnu pobjedu… Raziđite se mirno, ne dopustite nepotrebne žrtve…” U Polog je došao predsjednik Predsjedništva SR BiH Alija Izetbegović. Dojmljivim govorom uvjerio je okupljene da se ljudi sklone i propuste vojsku i tako izbjegnu krvoproliće. Uvjeravao je: “Vi ste moj narod, ja sam vaš!”; “Ova armija nije ono što je bila!”; “Ja izdati ne znam!”; “Morate vjerovati meni i Tuđmanu”. Skandiralo mu se: “Alija, Alija!”
Nakon Tuđmanova i Izetbegovićeva apela te domaćih političkih čelnika i franjevaca, narod je deblokirao kolonu. Hrvatsko vodstvo ovim činom postiglo je cilj. Razbijena je akcija blokiranja južne Hrvatske i internacionalizirana istina o velikosrpskoj zloporabi vojske i njihovim okupatorskim pretenzijama. Istinu su umnogome razgolitili brojni svjetski mediji. Vijest iz Širokog Brijega bila je udarna od CNN-a do New York Timesa. Svijet je svjedočio kako je goloruki narod pobijedio “treću najmoćniju vojnu silu na svijetu”. O kakvu je porazu riječ, najzornije svjedoči izjava tadašnjeg predsjednika Predsjedništva SFRJ Borisava Jovića, koji je priznao da se “JNA” od tada više nije mogla očuvati, a isto tako ni Jugoslavija kao država.
Kada se na granici Širokog Brijega i Mostara u Pologu ovih dana obilježava 30. godišnjica, treba se zapitati je li ovaj sukob naroda i vojske zapravo službeni početak rata u BiH. Ili je možda onaj pola godine poslije, 1. listopada, kada je “JNA” napala i do temelja spalila malo hrvatsko mjesto Ravno u istočnoj Hercegovini kao dio strateškog plana okupacije Dubrovnika. Već tada Izetbegović je kazao: “Ovo nije naš rat.” Bošnjaci pak tvrde da je rat počeo opsadom Sarajeva 5. travnja 1992.
Prijepori oko datuma različitim pogledima govore o napadima i obrani Bosne i Hercegovine među Hrvatima i Bošnjacima. Umjesto jačanja savezništva žrtava velikosrpske agresije, ušlo se u međusobne sukobe. Jedni druge optužuju za agresiju, zločine i izdaju. Na obranu BiH, pa samim time i na početak rata, gleda se iz uske stranačke perspektive. Baš kao i na današnje težnje, strahove i potrebe onog drugog naroda. Kao nekada pred tenkovima, danas stoje jedni pred drugima. Blokirani. A ‘91. bili su zajedno.
Svi mi koji smo bili u Pologu, uživo smo vidjeli početak rata. Već tog 9. svibnja 1991., dok su žene pred oklopnom kolonom od 103 vozila molile krunice, muškarci su se potiho naoružavali. Oni koji nisu vjerovali da u Širokom Brijegu ili Ravnom nije bio početak rata, u njegovu su nastavku platili krvaviju cijenu. Agresor više nije pregovarao, već odmah ubijao i rušio. I u Pologu je malo nedostajalo da bude krvavo proljeće. Nije jer je ispred tenkova stajao hrabri, nepobjedivi narod. U nepokorenom gradu.
Vrisak.info
