U posljednje četiri godine puno se toga moglo uraditi na stabilizaciji Bosne i Hercegovine, ali nije. Jedan od glavnih razloga zbog koji BiH ostaje na začelju svih europskih procesa, iz koje mladi iseljavaju, u kojoj su plaće male i u kojoj se ne zna tko je vlast a tko oporba, je negiranje načela konstitutivnosti naroda.
Iako se na prvi pogled može činiti kako visoka politika i male plaće nemaju puno dodirnih točaka (zašto bi plaće ovisile o ustavnim prijeporima?), u BiH su stvari ipak bitno drugačije nego u ostatku svijeta.
Naime, činjenica da su gotovo sve bošnjačke stranke protiv ustavnoga načela konstitutivnosti naroda, odnosno da silom žele promijeniti karakter Ustava BiH, onemogućava postizanje bilo kakvog dogovora oko temeljnog ustrojstva BiH. K tomu, osim što silom pokušavaju promijeniti Ustav BiH na način da barem FBiH pretvore u unitarni entitet s bošnjačkom dominacijom, bošnjačke stranke otvoreno negiraju i presude Ustavnoga suda BiH, što onda posljedično znači da negiraju i sam Ustav BiH.
U takvom kontekstu u zadnje četiri godine imali smo nekoliko inicijativa koje su dolazile od Hrvatskog narodnog sabora koje su išle u smjeru rješavanja ključnih političkih problema u zemlji. Najvažnija takva inicijativa je bila slanje prijedloga promjena Izbornoga zakona BiH sukladno odluci Ustavnoga suda BiH u predmetu “Ljubić”. Ustavni sud je tad presudio kako jedan narod drugom ne smije birati političke predstavnike u tijela vlasti predviđena za zastupanje nacionalnih interesa.
Iako su hrvatski političari bili svjesni da će svaki njihov prijedlog, bez obzira na sadržaj, biti odbijen od bošnjačkih stranaka, prijedlog promjena Izbornoga zakona ipak je bio poslan u parlamentarnu proceduru. To je učinjeno kako bi se otvorio dijalog s bošnjačkim strankama koji je trebao dovesti do postizanja nekakvog kompromisa i naposljetku ipak koliko-toliko relaksirati hrvatsko-bošnjačke političke odnose. Tako bi se onda i ojačala država BiH, otvorio bi se prostor za razgovor i o nekim drugim temama koje nisu vezane samo za međunacionalne odnose.
No, umjesto toga, iz Sarajeva je došla arogantna odbijenica, svaki razgovor je u korijenu sasječen, a uništena je i svaka mogućnost dolaska do nekog kompromisa.
Bošnjačke stranke su se umjesto razgovora odlučile za „argumente sile“ te silom pokušavaju i provesti svoje namjere. Problem je, pak, što takav pristup neminovno vodi ka urušavanju institucija države BiH a time i do pada životnoga standarda, odnosno daljnjeg osiromašenja stanovništva BiH.
Kako je i posljednjem političkom slijepcu sada jasno da bošnjačke stranke zapravo ne žele nikakav razgovor i dogovor s Hrvatima, nego žele da im se Hrvati pokore, na hrvatskoj političkoj sceni javili su se i snažni glasovi da stranke Hrvatskoga narodnog sabora trebaju preispitati svoju politiku izgradnje BiH.
Hrvati su se odlučili za pristup izgradnje države Bosne i Hercegovine jer ih samo jaka i funkcionalna BiH, u kojoj vlada pravo a ne sila, kao najmalobrojniji konstitutivni narod može zaštiti od majorizacije brojnih naroda.
Međutim, dok su Hrvati gradili BiH, nastavila su im se gaziti prava koja im pripadaju kao konstitutivnom narodu. Štoviše, partneri s kojima bismo trebali graditi državu, otvoreno su počeli propagirati politiku kojoj je cilj u konačnici dekonstituirati Hrvate, odnosno pretvoriti ih u građane drugog reda u vlastitoj domovini.
Stoga su se opravdano postavila i sljedeća pitanja: treba li Jelka Milićević, ministrica financija u Vladi FBiH, graditi FBiH ili je rušiti; treba li Vjekoslav Bevanda, ministar financija u Vijeću ministara BiH, graditi ili rušiti BiH; treba li Dragan Čović, hrvatski član Predsjedništva BiH, ulagati energiju u približavanje naše domovine Europskoj uniji ili u sprječavanje procesa koji vodi ka pretvaranju Hrvata u građane drugog reda?
Hrvatski dužnosnici na ta su pitanja dali jasne odgovore: odlučili su se za izgradnju BiH i približavanje naše zemlje Bruxellesu, ma koliko je drugi vukli k Moskvi i Ankari.
I sad, na kraju mandata, stranke Hrvatskog narodnoga sabora ponovno pružaju ruku bošnjačkoj politici i to u stilu izreke „tko tebe kamenom, ti njega kruhom“.
U otvorenom pismu Dragana Čovića i Bože Ljubića, dvojice čelnika HNS-a BiH, jasno stoji poziv bošnjačkim strankama da se krene u zajedničku izgradnju institucija i države BiH kako bi ona postala stabilna, funkcionalna i prosperitetna država. Po mjeri sva tri njena konstitutivna naroda i svih građana-državljana.
Jedini preduvjet je da se Hrvatima prizna ono što stoji u Ustavu BiH: da su jednakopravan i konstitutivan narod.
Mandat za zastupanje hrvatskoga naroda u posljednje četiri godine imale su stranke HNS-a BiH, bez obzira sviđa li se to komu ili ne. Tako će ostati i nakon ovih izbora i HNS BiH će ostati nositelj hrvatskog izbornog legitimiteta.
Ako se uistinu želi dobro našoj domovini, onda se mora poštivati načelo konstitutivnosti i međusobne jednakopravnosti Bošnjaka, Hrvata i Srba na cijelom teritoriju i na svim administrativno-političkim razinama.
Neizostavan dio toga načela je pravo svakog konstitutivnog naroda na legitimno predstavljanje u tijelima vlasti koja su namijenjena takvoj vrsti predstavljanja.
Hrvatski birači imaju pravo na legitimno političko predstavljanje u tijelima vlasti države BiH i spremni su izgrađivati i osnaživati BiH.
Preostaje nam vidjeti jesu li bošnjački politički predstavnici shvatili vlastite greške i jesu li u stanju prihvatiti ispruženu hrvatsku ruku i zajedno s legitimnim hrvatskim političkim predstavnicima raditi na izgradnji stabilne i funkcionalne zajedničke nam domovine i države. Ili će nastaviti negirati i ukidati hrvatsku konstitutivnost kako bi Federaciju BiH pretvorili u bošnjački nacionalni entitet.
Jurica Gudelj, Dnevnik.ba
