Netko je napisao da je ovo vrijeme virtualne religije vjernicima donilo različite koristi. Kad gleda misu, onda može premotati dosadnu propovid. Ili može sve drugo premotati, a poslušat propovid. Može usisavat kuću i brisat prašinu dok sluša misu… Narod ko narod.
Ali je izbila na vidjelo i jedna meni zastrašujuća činjenica: Koliko svećenika koristi oltar kao pozornicu i svetu misu kao kulisu za svoje „nastupe“. Sve je podređeno njegovom veličanstvu – govorniku!
Bez lažne skromnosti, mogu reći da se mnogo puta dogodilo da me netko zamolio da mu dadem tekst propovidi. Iako nerado, to bih nekad učinio.
S druge strane, nikad se nisam odazvao na brojne poticaje da svoje propovijedi objavljujem ili da ih uobličim u knjigu. Razlog zašto to izbjegavam je jednostavan. Čini mi se da bez svete mise, bez konteksta u kojima je ta riječ izrečena, bez ljudi kojima sam govorio… „to nije to“. Uvijek sam se trudio (manje ili više uspješno) oko svojih propovijedi.
Ne zato da dokažem da sam učen, pametan ili informiran, nego jer sam smatrao da ja moram učiniti što god mogu kao svećenik da sveta misa, vjenčanje ili sprovod budu dolično slavljeni, a propovijed je dio toga slavlja otajstava Gospodnjih. Taj je poredak vrlo važan. Propovijed je u službi svete mise ili drugoga svetoga čina. Kad se izokrene, onda nije u središtu Gospodin nego „velečasni“. I onda imamo izrezane propovijedi. Sve drugo „nevažno“ sa snimke izbacimo, od mise ostane ono što je „važno“. Propovid.
Ponekad velečasni osobno taj snimak obradi i prilagodi. I dadne naslov: „Propovijed o kojoj svi pričaju“. „Propovijed koja je zapalila internet“! Čak će i u takvom govoru (jer bez mise to nije ni homilija ni propovijed) tumačiti da nisu važni oni nego Isus, da je propovijed sporedna…
I tako dotični postaje ugledni, poznati, popularni… Koji će se primjerice sablažnjavati nad činjenicom da na DVD-u sa kršćanskog vjenčanja nema ništa od sakramenta, nego je crkva poslužila kao pozadina da mladenci mogu fino ispasti na snimci/fotografiji. I gdje je vjenčanje u crkvi na kraju ispalo kao mali dio kompliacije snimaka mladenaca na jezeru, u autu, u lađi, u dvorcu, na stablu ili di su se već pentrali…
Velečasni će protestirati što neodgojena mlada, zaglupljena filmskim vjenčanjima, samo što nije stavila nogu na oltar – da fotograf i to ovjekovječi.
Ali sad vidimo da poneki velečasni, samo malo profinjenije, za istu svrhu crkvu koristi svake nedjelje.
Nažalost, sada prepoznajem da sam ponekad i sam nesvjesno podlegao toj ludoj želji da u centru budem ja, a ne moj Bog.
Uglavnom, zaključno: Smatram da smo na lošem putu. Korištenje medija može biti dobro za bezbroj drugih stvari. Ali mišljenja sam da bi sa snimkama samih propovijedi trebali prestati odmah, a sa ovolikim snimkama svetih misa čim prilike dopuste.
P.S. Ovo sam izvorno napisao za jednu zatvorenu grupu nas svećenika, ali objavljujem i javno da i drugi vjernici (koji žele pročitati ovako dugi tekst) procjene kad je medijska eksponiranost svećenika doista navještaj vjere, a kada jednostavno privlačenje pozornosti koje graniči sa patologijom, piše u Facebook objavi fra Mate Logare.
Vrisak.info