“Žalosni dan. Ubojstvo naše braće u 13.00 h Fra Nikice Miličevića gvardijana i župnika, Fra Leona Migića vikara i kapelana. Pokoj vječni daruj im Gospodine, i svjetlost vječna svjetlila njima. Počivali u miru Božjem.
Dogodilo se ovako: U 12.55 h čuo sam neku galamu. Pogledao sam kroz prozor. Vidim četvoricu, trojica u vojničkoj uniformi, četvrti u crnom kaputu. Jedan tjera pred sobom fra Leona i reče mu: ‘Stoj tude na stepenicama!’, koje vode u samostan. Fra Leon je sišao sa stepenica i stao. Uto se pojavi fra Nikica. K njemu pristupi vojnik. Udari ga šakom u lice, nogom u mošnje, opsuje mu ustašku majku i potjera ga u samostan. Ubrzo, čuo se pucanj rafala od kojeg je ubijen fra Nikica, a fra Leon ranjen, i pao pred vratima blagovaonice. Ubojica je pristupio fra Leonu, udario ga nogom uz riječi: ‘Diži se!’ Kad se podigao, sasuo mu je rafal u zatiljak. Zadnje riječi fra Leona bile su: ‘Nisam ništa kriv’, a fra Nikice, kad mu je ubojica rekao da će ga ubiti: ‘Ubij!’ Zločinac je izvršio svoj naum. Fra Nikica je pao među dva krila vrata na hodniku. Nakon zlodjela, povukli su se. Sve je ovo promatrao časni brat fra Tomislav Tomičić, kojega je držao jedan od razbojnika na stepenicama koje vode na prvi sprat. U kući tuga, žalost i strah. Dvije djevojke, Ivona Skoković i Snježana Bošnjak skočile su sa verande i otišle obavijestiti SUP. Stipo Tuka i Ivo Debeljak skočili sa verande. Stipo se sakrio među drva, a Ivo na štalu. Ubrzo je stigla vojna policija. Ja sam bio pred muzejom, i otvorio im vrata. Drugi dio vojne policije uletio je u razgovornicu i naredio da svi poliježu i stave ruke za vrat. Tako ih je zatekla civilna policija i naredila da ustanu. Vojna policija, a i civilna, počeli su pregled po sestarskim prostorijama. Ja sam pošao za vojnom policijom i došao do vrata, i vidim gvardijana mrtva. Rekao sam: ‘Moj gvardijan ubijen; ovo se nije dogodilo ni za vrijeme Turske.’ Ugledah sestru Krunoslavu, reče mi: ‘Ubili su fra Leona!’
Na dan pogibije braća su slavila svetu misu, pripremili se za propovijed na nedjeljnoj misi, a i za svoje imendane, sv. Nikola Tavelić – fra Nikica slavio, a fra Leon brata Leona ovčicu Božju. Fra Leon je bio miran. Ovčica Božja. Ljubio je Boga i sva stvorenja Božja. Najdraže mu je bilo, poslije obavljenih dužnosti, otići u prirodu, često uz pratnju životinja. Obradovao bi braću donoseći gljiva, voća i čajeva koje bi našao na šetnji. U grad nije zalazio i tako rijetko i svoje posjećivao. Fra Nikica je bio razgovorljiv. Dobra srca i svakom je pomagao govoreći: ‘Daju nama, dajmo i mi drugima.’ Za kuću se izvanredno brinuo. Kad bi pošao na duži put, pitao bi: ‘Šta komu treba, nek napiše.’ I zaista bi donio, pa ponešto i tko nije ništa tražio.
Braća su ležala mrtva. Počela saslušanja. Kad su policije otišle, počeo je spremanje braće. Sestre su pripravile potrebno, a Ivo Mijatović i Alojzije Skoković braću su oprali od krvi, obukli i stavili u mrtvačke sanduke. Oko 22.00 h braću smo prenijeli u crkvu, pomolili se u tišini, izišli i povukli se u svoje sobe. Kako nam je bilo, teško je izreći. Sama Božja milost krijepila nas.”
Komemoracija na ubojstva fratara
Svake godine, na godišnjicu okrutnog ubojstva fratara u Fojnici 13. studenog, održava se komemoracija na koju dolaze brojni franjevci, fojnički vjernici kao i vjernici iz župa središnje Bosne. Ova komemoracija je trajna uspomena na žrtvu fojničkih fratara koji su svojim životom posvjedočili ljubav prema Bosni i svome narodu, ali i podsjećanje na činjenicu da do dana današnjega nisu pronađeni nalagodavci ubojstva fratara.
Fra Nikica Miličević (18. IX. 1957. ‒ 13. XI. 1993.)
Nikica Miličević rođen je 18. rujna 1957. u selu Gojevići, općina Fojnica, u katoličkoj obitelji sa šestero djece. Otac Mato je radio u šumarstvu i drvnoj industriji u Fojnici, a majka Luca, r. Oroz, bavila se, kao i većina tadašnjih udanih žena, odgojem djece i kućanskim poslovima te radom u vrtu i brigom oko stoke.
Još kao dječak Nikica je pokazivao oštroumnost, brzinu u komuniciranju i spremnost na humor u svakoj prigodnoj situaciji. Nakon završene osnove škole i neuspješnog pokušaja da ode u vojsku, u jesen 1972. odlazi u sjemenište, gdje je bio dobar učenik, ali i veoma dobar suradnik u pomaganju svojim kolegama. Četiri godine kasnije oblači franjevački habit i pristupa godini kušnje (novicijat), koju sa svojom generacijom provodi u Visokom. Nakon godine novicijata odlazi na Franjevačku teologiju u Sarajevu, gdje je bio glavni organizator predstava. Svečane zavjete polaže 3. listopada 1982., a za svećenika je zaređen 5. srpnja 1984. u Nedžarićima.
Mladi fra Nikica je sa službom započeo u Rami, a onda nastavio u Busovači i Bugojnu da bi se vratio u rodnu župu Fojnicu, koja mu je bila i posljednja župa.
Fra Leon Migić (23. XI. 1937. ‒ 13. XI. 1993.)
Leon (Mato) Migić rođen je 23. studenog 1937. u Fojnici kao osmo dijete Nike i Ljubice, r. Tomičić. Svih dvanaestero djece, osim najmlađe kćerke Janje, rodilo se u staroj obiteljskoj kući koja se nalazila na padinama brda na južnoj strani gradića. Kasnije se obitelj Migića doselila u središte grada, kraj puta što je vodio u samostan. Otac Niko je već prije osnovao obiteljski obrt, držeći jednu gostionicu u središtu Fojnice, a Ljubica se, pored obavljanja kućanskih poslova i brige o djeci, brinula o svojim i muževim roditeljima te uz pomoć starije djece obavljala poslove u vrtu i brinula o stoci. Bez obzira na teškoće ova je četrnaestočlana obitelj zdravo živjela i svi su bili zadovoljni i odgajani u tradicionalnom katoličkom duhu.
U sjemenište Mato je otišao poslije četvrtog razreda osnovne škole, 1950. godine, i tamo proveo osam godina. Od početka bio je miran i savjestan učenik. Volio je društvo, razgovore, pjesmu i dobro jelo.
Franjevački habit obukao je prvi put u ljeto 1957. godine u Visokom, kada je dobio ime Leon i otišao na godinu kušnje u samostan u Kraljevu Sutjesku. Godine 1959., nakon novicijata i sjemeništa, fra Leon započinje četverogodišnji studij u bogosloviji na Bistriku u Sarajevu. Za svećenika je zaređen 2. svibnja 1965. u crkvi sv. Ante na Bistriku.
Već ga je na prvoj župi u Varešu čekao veoma aktivan i bogat pastoralni rad, kao i na sljedećim župama u Kraljevoj Sutjesci, Vijaci, Zenici, Bugojnu, Podmilačju, Sivši, Bogićevcima i Vitezu. U ljeto 1991. došao je u Fojnicu, gdje je obnašao dužnost vikara samostana i fojničke župe sve do tragične smrti u studenom 1993. godine.
Vrisak.info
