Umjetnost oslikavanja tijela poznata je od davnina, boje su uvijek imale posebno značenje, koristile su se kako u religijama, tako i u ratovima. Neograničenost mašte i posjedovanje talenata stvorili su mnoštvo umjetnika, obilježili svakog na poseban i različit način. Igranje bojama odaje njihove osjećaje, kao i trenutno raspoloženje, ali i njihov pogled na svijet. Vođeni tim, pronašli smo jednu mladu umjetnicu koja igru s bojama prenosi na svoje lice.
Antea-Samanta Primorac je rođena u Ljubuškom 1998. godine, gdje je završila i srednju ekonomsku školu. Trenutno živi i radi u Zagrebu, a u svoje slobodno vrijeme uzima kistove u ruke, crta portrete, a najviše voli oslikavati svoje lice. Planira upisati i završiti školu šminkanja kako bi napokon bila profesionalac u ovome što radi. Svojim radovima ostavlja bez teksta, tako da ni mi nismo ostali ravnodušni, a vjerujemo da nećete ni vi.
Sa Samantom je razgovarala naša novinarka.
Gledajući tvoje radove, vjerujem da si od malena krenula sa slikarstvom. Kako je, točno, sve počelo i kada si zapravo shvatila da se upravo ovim želiš baviti?
Odgovor na ovo pitanje će zvučati nerealno, ali otkad znam držati olovku u ruci uvijek sam nešto crtala i bojala. Uvijek sam bila kreativna, mama mi je kupovala bojanke i pribor za crtanje jer je vidjela da me to zanima. Kako sam krenula u osnovnu školu, tako se to još više razvijalo kroz kreativne projekte moje učiteljice. U petom razredu mi je predavala profesorica Anka Zelić kojoj je dugo trebalo da shvati da zapravo sve radove radim sama. Bila mi je jedna od dražih nastavnica u najmlađim godinama, a također i velika podrška. Mnogi su govorili kako od tog nema kruha i da je bolje posvetiti se učenju, ali sazrijevajući, sebe sam vidjela u umjetnosti, slikanju i crtanju, jedino me to ispunjavalo.
U srednjoškolskim danima si imala i izložbe. Kako je došlo do njih?
Da,tako je, imala sam dvije izložbe. Prva je bila 2015. godine naziva ’Pod plaštom noći’, a druga dvije godine iza pod nazivom ’Neka pada’.Prijatelj, koji je također umjetnik, pohvalio je moje radove i predložio izložbu. Meni kao šesnaestogodišnjakinji je to tada bilo nezamislivo i blesavo, ali se ostvarilo. Skupila sam radove, ali i mnogo hrabrosti, te povjerila svojoj obitelji da želim imati svoju prvu samostalnu izložbu. Iako je ta ideja bila malo teška i u jednu ruku nevjerojatna, u kratkom roku su mi pokazali ogromnu podršku, te smo otišli na sastanak sa organizatoricom. Uz slike sam uključila i face-art plakate koji su tada bili pravi boom u gradu. Obje izložbe su bile u Caffe galeriji Kerametal u Ljubuškom. Prva izložba je bilamoj prvi, veliki korak, jer do tad mnogo ljudi nije ni čulo za mene. Ali unatoč tome odaziv je bio dosta dobar. Druga izložba je bila još bolja, odaziv je bioviše nego odličan. Imala sam tremu jer sam dosta povučena osoba, ali na kraju dana kad se sve završilo, bila sam ponosna.
Svi mi imamo nekoga ili nešto tko ili što nas podržava i „tjera“ da idemo dalje. Tko su te osobe u tvom životu i koji su ti motivi bili da radiš sve bolje i da probijaš vlastite granice?
Kod mene je to moja obitelj, a zaista je lijepo vidjeti ponosne roditelje kao i mlađe sestre. Drago mi je ako im na bilo koji način mogu biti uzor. Tu su također moje prijateljice, kao i dečko, koji su bili i ostali uvijek tu za mene i ne daju da odustanem od svojih snova. Naravno, oduvijek sam zahvalna svojoj obitelji koja me podržavala i dragom Bogu koji mi je dao ovaj talent i hrabrost da ga razvijam. Želim biti bolja zbog same sebe u svemu što radim i nikad ne odustati. Jer, snovi se ostvaruju, ali moramo raditi na njima. Sami sebi moramo postaviti izazove, uspjeli mi u njima ili ne, važno je da pokušavamo iznova.
Nakon srednje škole, upisala si fakultet. Koliko ti je to otvorilo vidike i učvrstilo želju za radom s obzirom da si se našla u novoj sredini okružena novim ljudima?
Studirala sam grafički dizajn na Grafickom fakultetu u Zagrebu, pronašla dobro društvo koje se i dan danas okuplja. Sve to je bila velika promjena za mene i trebalo je vremena da se naviknem, ali isto tako i vremena da shvatim da to ipak nije ono što ja želim u životu. Unatoč svemu dobrome što sam naučila i ljudima koje sam upoznala, zapravo sam shvatila da to nisam ja, da tu nisam sretna i da zapravo ne želim biti na grafičkom dizajnu. Nakon završene prve godine sam se ispisala sa fakulteta i vratila u Hercegovinu.
Šta trenutno radiš, kako provodiš dane s obzirom na ovu trenutnu situaciju uzrokovanu koronavirusom? Kako ova situacija djeluje na tebe i tvoj rad?
Trenutno sam u Zagrebu, gdje i radim, ali zbog novonastale situacije sam na odmoru, te sad svoje vrijeme ispunjam onako kako najbolje znam, tjelovježbom i, naravno, šminkanjem, odnosno face-artom, crtanjem i neizostavnim kuhanjem. Inače sam dosta introvertna osoba pa mi ovi dani odgovaraju jer imam puno više vremena za umjetnost.
Pokušavaš li slikanjem po svom tijelu i licu opisati vlastito unutarnje stanje ili je to više igra sa bojama i općenitim raspoloženjem?
Prije sam slikala na platnu i te radove izlagala na izložbama, a sada slikam po svojoj koži. Upravo te radove ne mogu zadržati, izložiti na zidu, ali ih mogu zabilježiti fotografijom. Smatram da svako umjetničko djelo ima osjećaje, tako i moji face art radovi. To je i izazov i igra, ali često i olakšanje od nekih osjećaja koji me preplavljuju. Ponekad ne držim kist ja, nego ga drže moji osjećaji i često se zna dogoditi da ni ne znam što crtam dok ne vidim sama svoj rezultat. Mnogo osjećaja, možda koja suza,malo smijeha i stvori se umjetničko djelo.
Ti si, nedvojbeno, jedna jako posebna umjetnica. Ali, može li se takvom vrstom umjetnosti opstati u današnjem svijetu?
Smatram da se može opstati, samo treba ustrajati u onom što radiš i što voliš. Ništa ne dolazi preko noći, zato se treba truditi, a svaki trud se na kraju isplati. Imam u planu upisati školu šminkanja koja bi me učinila profesionalcem i koja bi mi otvorila mnoga vrata, ali zbog trenutnog stanja to će još malo pričekati. Sanjam da ću jednog dana raditi na sceni nekog filma kao vizažist filmske šminke, možda se i ostvari. Ali, općenito, od šminke se može zarađivati, široka je to struka i uvijek ima mjesta za svakoga tko se želi baviti time.
Jesi li ikada razmišljala da odustaneš, da nađeš neki drugi hobi?
Iskreno, bilo je teških trenutaka kada čovjek pomisli da sve radi uzalud, ali opet je to ono što volim i sve dok ne budem mogla zarađivati od svojih snova, radit ću nešto drugo da bih za njih zaradila. Druge hobije već imam, ali sve je to povezano, od crtanja sam prešla na slikanje, palo mi je napamet da slikam po licu, zavoljela sam i običnu šminku, a uz sve to i fotografiju. Bitno mi je da ima boja, sa bojama volim raditi, a na um mi padaju ideje za treću izložbu u koju bih uključila i modni dizajn. Smatram da, kad razvijaš jedan talent, on otvara vrata drugim smjerovima i onda ne vidim razlog za odustajanjem.
I za kraj, reci mi koji je tvoj životni moto i koju bi poruku poslala novim, mladim umjetnicima koji tek počinju sa svojim radom?
Samo jedan životni moto sigurno nemam, uvijek je tu u mojoj glavi čitav zid ispisan motivacijom. Ali svim mladim umjetnicima koji misle da neće uspjeti, čija obitelj govori da od tog nema kruha, a prijatelji ih ismijavaju želim samo reći da se zapitaju žele li biti zarobljeni u poslu kojeg ne vole, bez obzira na zaradu ili imat manje novca, a radit ono što ih ispunjava i čini sretnima. Neka ne odustaju, neka budu uporni i strpljivi jer se nakraju sve to isplati. Svaki dan treba raditi nešto novo, raditi na sebi i učiti, postavljati sebi nove izazove. Nitko nije bolji učitelj i podrška od nas samih, jer umjetnici su neshvaćeni u ovom jednoličnom svijetu, ali svatko od nas može naći svoje mjesto pod ovim nebom. Preko trnja do zvijezda!
Vrisak.info