Putnik namjernik koji se ovih dana zatekne u južnim mostarskim naseljima, na kružnom toku koji vodi prema Rodoču, teško može ostati ravnodušan pred prizorom teške mehanizacije uz ruševine betona i kamena, piše Večernji. Na prvi pogled riječ je o još jednom u nizu uobičajenih građevinskih zahvata, kakvima Mostar i okolica sve češće svjedoče. No iza tog prizora krije se mnogo više – konačan kraj jedne epohe koja je obilježila ne samo grad na Neretvi, nego i čitavu Hercegovinu.
Hotel Soko, nekadašnji radnički hotel istoimene tvornice, danas više ne postoji. Objekt namijenjen smještaju radnika ove nekad iznimno prosperitetne industrije, s brojnim proizvodnim pogonima civilne i vojne namjene, zauvijek je nestao s mostarske scene. Rane koje je zadobio u Domovinskom ratu bile su preduboke da bi se ikada ozbiljno govorilo o obnovi. Posljednjih desetljeća zgrada je stajala nijema i ogoljena, obrasla vegetacijom, poput svojevrsnog spomenika jednom drukčijem vremenu.
Hotel kao produžetak tvornice
Izgrađen pedesetih godina prošlog stoljeća, Hotel Soko nikada nije zamišljen kao simbol luksuza. Bio je dio pogona, funkcionalan nastavak tvornice i odgovor na njezinu potrebu za radnom snagom koja je pristizala iz udaljenih krajeva. Namijenjen ponajprije samcima – muškarcima koji su dolazili s malo osobnih stvari i jasnom namjerom: raditi u Sokolu.
Smještaj je formalno bio privremen, ali u stvarnosti su mnogi u hotelu provodili godine. Sobe su bile skromne, podređene ritmu smjena i svakodnevnom povratku na posao, ali i kratkom predahu nakon napornog dana. Unatoč jednostavnosti, hotel je bio pun života.
Dio soba bio je namijenjen i obiteljima radnika, što je prostoru davalo toplinu koja je nadilazila njegovu osnovnu namjenu. Hodnicima su odzvanjali dječji glasovi, u sobama se kuhalo izvan restoranske ponude, a privremeni smještaj postupno je poprimio obrise doma. Ipak, sve je i dalje bilo čvrsto vezano uz tvornicu – hotel je postojao isključivo za njezine radnike, a pripadnost kolektivu bila je neizostavan uvjet.
Središte svakodnevice i zajedništva
Središnje mjesto zgrade bila je menza. Ondje se jelo, razgovaralo, raspravljalo ili šutjelo. Tu su se zbrajali radni sati i umor, planirali povratci kući i odgađali iz mjeseca u mjesec. Hotel Soko nudio je i sadržaje koji su i danas rijetkost: dvoranu za tjelesni odgoj, kinodvoranu, kuglanu. Bio je to prostor rada, ali i druženja, rekreacije i zajedništva.
Nažalost, posljednji rat nanio je hotelu rane od kojih se nikada nije oporavio. Godine zapuštenosti samo su produbile njegovu tišinu, sve do trenutka kada su strojevi ovih dana stavili točku na njegovo fizičko postojanje.
Danas hotela više nema. No ostala je uspomena na razdoblje u kojem se vjerovalo da se radnika može smjestiti, organizirati i zbrinuti – i da će to biti dovoljno. Ostala je i priča o jednom vremenu u kojem su beton i kamen nosili više od funkcije: nosili su živote, nade i svakodnevicu tisuća ljudi.
Vrisak.info
