Marinko Bošnjak (78) iz Grabove Drage kod Širokog Brijega živi jednostavno, ali duboko ispunjeno u prirodni.
U nastavku donosimo priču Glasa Hercegovine koju je snimio novinar Mario Brkić.
“U miru molim, u miru jedem i u miru spavam”, kaže dok pokazuje svoj vrt, mjesto gdje se kamen susreće s trudom, a tišina s molitvom.
U selu među prezimenima Bošnjak, Ćubela i Marić, sve odiše starom Hercegovinom – skromnošću, obiteljskim vezama i zahvalnošću.
Sa suprugom uskoro slavi 50 godina braka. Imaju 23 unučadi i 3 praunučadi.
“To je bogatstvo”, ponavlja.
Kuća oživi vikendom, kad se okupe mlađi naraštaji, a zajedništvo koje je odgajalo djecu sada njeguje starije.
Vrt mu je svakodnevna borba i radost.
“Sad ću ga konačno srediti kako treba – cijeli vrt,” kaže dok izdvaja kamenčiće. Iako iza sebe ima sedam operacija, ne odustaje.
“Ali mogu moliti pet sati bez prestanka – srce moli, ne umara se.”
Kroz život je bio instruktor vožnje u Čapljini, Mostaru i Širokom Brijegu. Prisjeća se polaganja ispita u Sarajevu: “Nas 72 na polaganju – prošla samo dvojica: ja, Hrvat, i još jedan pravoslavac.”
U vrijeme kada je partijska knjižica bila ključ za posao, rekao je: “Nisam član Saveza komunista. Vjerujem u Boga.” Odgovor rukovoditelja bio je: “Primljen si – takvi nam trebaju.”
Jedne noći, dok se vraćao kući, doživio je trenutak koji je za njega bio Božja intervencija. “Tri puta sam čuo glas: ‘Pogledaj lijevo!’ Iziđem – unuka sjedi na zidiću, taman u smjeru kretanja. Da je nisam vidio, ne bi ostala živa. Tko mi je to rekao? Samo dragi Bog.”
U Čapljini je jednom pronašao novčanik s 30.000 maraka. Vratio ga vlasniku koji je bio izbezumljen. “Nisam znao da ima još poštenih ljudi,” rekao je čovjek. Marinko nije tražio ništa zauzvrat.
Vjera je temelj njegova života. Otac mu nikad nije opsovao. “Njegova ‘psovka’ bila je: ‘Ti malecko!’ Kad vidim koliko nam Bog daje – zrak, kišu, sunce – kako ću psovati Ime?”
Nedjeljna misa mu je navika od djetinjstva. “Kad te nevolja uzme, tada se sjetiš. Ja ne čekam nevolju – zahvaljujem dok je dobro.”
Kratko je bio u Bogosloviji, ali je shvatio da to nije njegov put. “Bolje da budem pravi čovjek nego loš svećenik.” Danas vjeruje da ga je Bog nagradio obitelji i mirom.
U svakodnevici ga vesele pet kokoši i mačka. “Mačka je ubila zmiju i pojela,” smije se. Vrt i šetnja su mu terapija, a priče koje dijeli prenose vrijednosti: poštenje, rad, molitvu i obiteljsku ljubav.
“Bogat sam,” kaže. “Ne novcem – ljudima. Kad vidiš unučad, kad čuješ tišinu nakon molitve, kad vratiš izgubljeno, a srce mirno – to je bogatstvo.”
Marinko Bošnjak podsjeća da dobro nije u buci, nego u postojanosti. Krčiti vrt, vraćati tuđe, moliti u tišini i biti oslonac svojoj kući – to je njegov put.
“Bog me sačuvao – a ja ću Njega moliti,” kaže, pa se vraća svojim gredicama.
Vrisak.info
