Tema o hrvatskoj dijaspori svaki se put aktualizira u vrijeme izbora. Prije i nakon njih stvara se stereotip kako oni koji nisu hrvatski porezni obveznici odlučuju o tome tko će biti na vlasti. Statistika je nemoćna srušiti narativ: iseljenici nikada nisu presudili tko će u njihovoj matičnoj domovini biti na vlasti. Kada su na posljednjim izborima za Sabor RH izišli masovnije nego na prethodnima, opet ih nije bilo ni 29 tisuća. Glasovali su u čak 42 države. Očekivano, najmasovnije u BiH. Tamo ih je bilo nešto više od 21 tisuće.
Prošlotjedna objava Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske kako u dijaspori živi oko 3,2 milijuna hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka razotkriva koliko je simbolično njihovo sudjelovanje na izborima. Niti jedan posto. Taj se postotak ni ovaj put neće popraviti, pogotovo što je na “praznik demokracije” radni dan.
Iseljena i domovinska Hrvatska nikako da pronađu zajednički jezik. Od kakofonije se ne čuju oni koji govore jednim glasom. Iseljeništvo takav govor destimulira za povratak i ulaganje u domovinu. Zato ono još odlučuje ostati daleko od rodne grude. Brojni im se planiraju pridružiti. Pridružit će se dugoj iseljeničkoj koloni od njih više od tri milijuna svrstanih u pet naraštaja, od kojih su se treći, četvrti i peti asimilirali u države u kojima žive. Popis prema kojemu je 1991. u RH živjelo 4,7 milijuna osoba, a na posljednjem tek nešto više od 3,8 milijuna, najzornije ilustrira kako će, ako se nastavi ovakav trend, do sljedećih izbora biti jednak broj onih u domovini i izvan nje.
Prema podacima Ureda, najviše iseljenika i njihovih potomaka iz ekonomskih i političkih razloga pobjeglo je ili otišlo u Ameriku, njih oko 1,200.000, potom pola milijuna u Njemačku. U Argentini, Australiji i Kanadi sada ih je po 250.000. U Čileu se nastanilo oko 200.000, na Novom Zelandu 100.000, u Austriji 90.000 te Švicarskoj oko 80.000 hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka. U Brazilu ih je pak oko 70.000, Italiji oko 60.000, Francuskoj i Švedskoj po 40-ak tisuća te Irskoj oko 20.000 i Nizozemskoj 10.000. Oko 8000 ih je u Južnoj Africi, približno 7000 u Belgiji i oko 6000 u Peruu.
Hrvatski su iseljenici od 1880-ih do Prvog svjetskog rata odlazili u Sjedinjene Države, zemlje Latinske Amerike, Južnu Afriku, Australiju i na Novi Zeland. Od 1918. do Drugog svjetskog rata trbuhom za kruhom išli su u Njemačku, Francusku, Belgiju te na kraju i neposredno poslije Drugog svjetskog rata u Argentinu i druge zemlje u Latinskoj i Sjevernoj Americi. Nakon 1965. najviše ih je pak odlazilo u države zapadne Europe, Australiju, na Novi Zeland i u Kanadu, a 1990-ih u Njemačku, Švicarsku, Austriju, Kanadu, SAD, Australiju i na Novi Zeland.
Posljednji val dogodio se prije jednoga desetljeća, kada je Hrvatska ušla u EU. Osobito je to motiviralo Hrvate iz BiH. Prije rata bilo ih je 760 tisuća, danas, mnogi se pribojavaju, ni pola od toga. Važno je naglasiti – oni nisu hrvatska dijaspora, oni su konstitutivan narod u BiH, ali imaju hrvatske putovnice. Iako su ih hrvatske (europske) putovnice motivirale na odlazak, sada ih jedino europska BiH može motivirati na povratak. Prošloga tjedna EU joj je dao “zeleno svjetlo” za otvaranje pristupnih pregovora, ali datum će ovisiti o ispunjenim reformama.
Prije tog datuma bitni su i oni 16. i 17. travnja, kad će glasovati za Sabor RH. O tome tko će voditi RH umnogome će ovisiti i put BiH u EU. Uostalom, Hrvatska je najzaslužnija što su joj susjeda pustili u predvorje Unije. Hrvatima iz BiH glasovanje za Sabor RH bit će tek jedna od demokratskih europskih vježbi. Srećom, bez utjecaja na pobjednika, piše Večernji list BiH.
Vrisak.info
U drugoj recenici ti fali „ , „ ZAREZ!!
Kako ja mij porez uredno placam, u drzavi u kojoj sam radio i zivio, to je obaveza, tako i glasam protiv
Korumptivne drzave i njeni vodja!!
I nisan oni koji stvara“ stereotip“!
A kad bi zna sta to znaci , bar???