U subotu, 4. listopada, navršila se godina dana od katastrofalnih poplava koje su prošle godine pogodile Bosnu i Hercegovinu, a najteže posljedice osjetila je Jablanica.
Tim povodom, društvenim mrežama proširio se osobni i emotivan osvrt širokobriješkog poduzetnika Vice Sliškovića, koji je podsjetio na razmjere štete, ali i na važnost solidarnosti i odgovornosti.
Njegova razmišljanja naišla su na velik odjek među korisnicima, a podijelio ih je i poznati poduzetnik Edhem Čustović, čime je dodatno naglašena važnost javnog dijaloga o prirodnim nepogodama i njihovim posljedicama.
Sliškovićev osvrt poslužio je kao podsjetnik na to koliko su zajednice pogođene poplavama pokazale otpornost, ali i koliko je važno da se ne zaboravi ono što se dogodilo – kako bi se u budućnosti bolje reagiralo i spriječile slične tragedije.
Osvrt Vice Sliškovića prenosimo u cijelosti:
Navršila se godina dana od strašne nesreće u Jablanici u kojoj je život izgubilo 19 osoba. Nesreća koja je pogodila stanovništvo Jablanice pogodila je i cijelu bh. ekonomiju – jer je mjesecima bila blokirana željeznička pruga iz Ploča, žila kucavica pomorskih isporuka.
Svi smo tada svjedočili nemoći države – kašnjenju pomoći, nedostatku potražnih pasa, netransparentnosti i ignoriranju ljudi i ekonomije. Ali, ta tragedija je pokazala i drugu stranu – koliko god se političari i radikalni populisti trudili produbljivati podjele, život na terenu pokazao je suprotnu sliku.
Cijela zapadna Hercegovina se pokrenula: gotovo svako selo imalo je punktove za prikupljanje pomoći.
U Širokom Brijegu, gdje živim, ljudi su se sami organizirali – po mjesnim zajednicama, župama i tvrtkama. Svećenici su s oltara pozivali na solidarnost. Poduzetnici su formirali konvoje kamiona prema Jablanici, donirali opremu, materijale i sredstva.
Moje selo skupljalo je pomoć ispred škole, danima. Odaziv je bio toliki da je Crveni križ Široki Brijeg na kraju morao stopirati akciju – skladišta su se prepunila. I nismo stali, djelujemo i dalje.
Hercegovci u Jablanici grade kuće, doniraju materijal i vozila. A moja tvrtka postala je glavni sponzor Pomozi.ba programa obuke i certificiranja potražnih pasa – kako se tužni manjak adekvatnih potražnih pasa koji smo tada vidjeli nikada više ne bi ponovio.
Prije nesreće zaposlio sam u Grudama jednu visokoobrazovanu djevojku iz Jablanice, doktoricu veterine. Brzo se uklopila, zavoljela radno okruženje i kolege – jer naš mentalitet i vrijednosti nisu različiti, već gotovo identični.
Danas u Širokom Brijegu rade desetine ljudi iz Jablanice – cijenjeni su, prihvaćeni i doprinose ekonomiji koja je u zadnjih 12 godina narasla više od 50% po zaposlenosti.
U Jablanici žive ljudi. U Širokom Brijegu žive ljudi.
Omladina i u jednom i u drugom gradu zdravo je odgojena. Oni nisu stvoreni da mrze, niti žele živjeti u podjelama. Potrebno je samo više stvarnog kontakta – kroz posao, sport, kulturu i zajednička druženja.
Jer kada se ljudi sretnu i pogledaju jedni druge bez predrasuda – padaju sve priče o razlikama. Ostaje samo ljudskost, solidarnost i prijateljstvo. A na tom temelju možemo graditi BiH.
Vrisak.info
