Uz najviše državne počasti, 15. listopada 1999. na zagrebačkom Mirogoju pokopan je Bruno Bušić, hrvatski domoljub, karizmatički prognanik i jedan od predvodnika hrvatske emigracije. Dvadeset i jednu godinu nakon mučkog ubojstva u Parizu našao je mir uz branitelje iz Domovinskog rata.
Bruno Bušić Nije navršio ni 40 godina kada ga je u jednoj pariškoj veži sustigao metak plaćenog ubojice iz Udbe, zloglasne jugoslavenske tajne policije, koja je htjela spriječiti njegovo darovito pero u borbi za slobodnu hrvatsku domovinu.
Rođen 1939. u Vinjanima Donjim, kod Imotskog, Bruno Bušić vrlo se rano sukobio s komunističkim režimom. Iako mu je bilo zabranjeno školovanje, uspio je maturirati i diplomirati. Radio je kao asistent na Institutu za historiju radničkog pokreta, gdje je tada direktor bio Franjo Tuđman.
U svojim se radovima bavio provokativnim temama o podređenosti Hrvatske unutar Jugoslavije te i stvarnim brojem žrtava Drugoga svjetskog rata. Zbog stalnih progona bio je prisiljen izbjeći iz zemlje. Stalno mijenjajući boravišta, pisao je za emigrantski listove i u svojim tekstovima promicao ideju o hrvatskoj pomirbi kao temelju stvaranja hrvatske države.
Za Jugoslaviju je to bila ideja opasnija od borbe oružjem, pa su ga sve vrijeme pratili Udbini tajni agenti, koji su ga naposljetku i brutalno ubili. Bruno Bušić postao je simbol borbe za hrvatsku pomirbu i slobodu. Najprije je pokopan na pariškome groblju Pere Lachaise. Nakon stvaranja neovisne hrvatske države, za koju se cijeli život borio perom, njegovi su posmrtni ostaci preneseni u domovinu.
Vrisak.info
