Na blagdan Rana svetoga Franje, 17. rujna 2026. godine, samostan sv. Franje u Bijelom Polju ispunili su radost, zahvalnost i molitva. U svečanom euharistijskom slavlju s obredom zavjetovanja novakinja s. Antonela Karačić obukla je redovnički habit i položila svoje prve privremene zavjete poslušnosti, siromaštva i čistoće.
Euharistijsko slavlje predslavio je fra Marin Karačić, član Hercegovačke franjevačke provincije i stric s. Antonele, u koncelebraciji s don Rajkom Markovićem, župnikom župe Potoci.
Slavlju su, uz sestre, nazočili članovi obitelji, rodbina i prijatelji s. Antonele te članovi Franjevačke mladeži, koji su svojom prisutnošću i molitvom bili uz nju u ovom važnom trenutku njezina redovničkog hoda.
Svečanost je započela procesijom u kojoj je s. Antonela, u pratnji svoje odgojiteljice s. Marijane Selak i provincijske predstojnice s. Franke Bagarić, pristupila oltaru u habitu koji je blagoslovljen dan ranije.
Nakon navještaja Evanđelja uslijedio je obred zavjetovanja. Prozvana imenom, novakinja je odgovorila riječima: „Evo me, Gospodine, pozvao si me!“ Potom je izrazila želju da, uz Božje milosrđe i milost, savršenije služi Bogu i ljudima u Družbi Školskih sestara franjevaka Krista Kralja.
„Nije došla izdržavati, nego ljubiti“
U homiliji je fra Marin govorio o ljepoti Božjeg poziva i slobodi čovjeka koji na njega odgovara. Istaknuo je kako je čovjek, kada pronađe ono što mu je uistinu dragocjeno, spreman ostaviti sve drugo. Tu je misao povezao s redovničkim pozivom, u kojem se čovjek slobodno odlučuje darovati Bogu i živjeti za ono što je prepoznao kao najveću vrijednost.
„Kada Bogu kažemo da, onda vrlo lako svemu zemaljskome možemo reći ne“, rekao je fra Marin.
U tom je kontekstu progovorio i o redovničkom pozivu, naglašavajući da se na njega ne može gledati kao na pitanje izdržljivosti, nego kao na odgovor ljubavi.
„Sestra Antonela ovdje nije došla da izdržava nešto, nego da ljubi. Došla je da živi i da Gospodin ostvari želje njezina srca“, poručio je.
Govoreći o životu u redovničkoj zajednici, istaknuo je kako zajednica postaje mjesto u kojem čovjek kroz svakodnevne odnose s drugima sve dublje upoznaje sebe, uči služiti, biti strpljiv te dijeliti radosti i teškoće života s drugima.
No, uz život u zajednici, naglasio je važnost osobnog susreta s Bogom.
„Da bi čovjek mogao opstati u zajednici, mora znati ostati u samoći“, rekao je te s. Antonelu potaknuo da gradi dubok i osoban odnos s Gospodinom, s kojim će moći dijeliti svoje radosti, boli, pitanja, zahvalnost i sve ono što život donosi.
Govoreći o svetom Franji i njegovim ranama, fra Marin je podsjetio na njegovu duboku suobličenost Kristu. Sveti Franjo svoje je stigme skrivao, ne želeći njima privlačiti pozornost na sebe. One su za njega bile mjesto susreta s Gospodinom. Upravo je u tom svjetlu fra Marin potaknuo s. Antonelu da i svoje životne boli i križeve promatra kao mjesta susreta s Bogom:
„Neka svaka tvoja bol i svaki tvoj križ bude mjesto gdje ćeš Gospodina još žarče uzljubiti i gdje ćeš ga još više prigrliti.“
Na kraju homilije potaknuo ju je da svojom svakodnevicom svjedoči kome pripada.
„Neka tvoj život, draga Antonela, uistinu bude propovijed, da svi znaju kome pripadaš, koji je tvoj cilj i za kim si krenula.“
Obred zavjetovanja i ulazak u redovničko zajedništvo
Nakon homilije s. Antonela položila je svoje prve redovničke zavjete poslušnosti, siromaštva i čistoće na godinu dana. Zavjete je položila u ruke provincijske predstojnice s. Franke Bagarić, u nazočnosti dviju svjedokinja i okupljene zajednice vjernika.
Potom su joj predani vanjski znakovi njezina zavjetovanja – koprena, trnov vijenac te Pravilo i Konstitucije Družbe. Predsjedatelj slavlja, provincijska predstojnica i sestre pružili su joj znak mira, čime je označeno njezino zajedništvo s redovničkom zajednicom.
Obred je zaključen molitvom vjernika, a slavlje je nastavljeno euharistijskom službom.
„Daj mi piti!“
Na kraju misnog slavlja okupljenima se obratila provincijska predstojnica s. Franka Bagarić, izrazivši zahvalnost Bogu za život i poziv s. Antonele te svima koji su je pratili na putu razlučivanja i sazrijevanja njezina redovničkog poziva.
Posebno mjesto u njezinu obraćanju zauzela je rečenica iz Ivanova Evanđelja koju je s. Antonela izabrala za geslo početka svoga redovničkog puta: „Daj mi piti!“
Govoreći o susretu Isusa i Samarijanke na Jakovljevu zdencu, s. Franka istaknula je kako Isus prvi pristupa čovjeku, vidi ga, čeka i poznaje njegovo srce. U tom susretu čovjek otkriva da je ljubljen i pozvan.
„Isus ne skriva svoju žeđ za tobom, nego ti i danas govori: ‘Nedostaješ mi. Daj mi piti!’“, rekla je.
Te je riječi potom uputila i samoj s. Antoneli, povezujući ih s njezinim redovničkim darivanjem:
„Daj mi svoju mladost. Daj mi svoje planove. Daj mi svoje darove i svoje slabosti. Daj mi svoju budućnost. Daj mi svoje srce.“
Istaknula je da su njezini zavjeti odgovor na tu Božju žeđ za čovjekom, a redovnički habit vidljivi znak njezine odluke da pripada Kristu.
„Redovnički habit ne daje svetost, ali svakoga dana poziva na svetost. Ono je tiha propovijed prije izgovorene riječi“, istaknula je s. Franka, poželjevši da habit koji je toga dana obukla bude znak Kristova načina razmišljanja, njegove poniznosti, milosrđa, radosti i ljubavi.
Poručila joj je da ostane uz Krista, jer je on jedini koji može utažiti žeđ ljudskoga srca te joj dati snagu za put koji je pred njom.
Slavlje je završeno u ozračju franjevačke radosti, zahvalnosti i zajedništva. Nakon euharistijskog slavlja okupljeni su nastavili druženje, dijeleći radost zbog dana u kojem je još jedan život izrekao svoje „Evo me, Gospodine!“ i započeo novo poglavlje svoga hoda s Kristom.
Vrisak.info
