Hrvatski navijači preplavili su ovih dana austrijski Graz. Stigli su iz svih krajeva Hrvatske sa svojim crveno-bijelim obilježjima. Na tribinama Messe Arene prava je ludnica kad igra Hrvatska. A kad kamera krene u obilazak tribina, na zastavama se može pročitati Ljubuški, Mostar, Tomislavgrad, Livno, Posušje, Široki Brijeg, Čapljina, Rama…
Poznavatelji zemljopisa s pravom bi se mogli zapitati otkud imena svih tih gradova kad u Grazu ne igra reprezentacija Bosne i Hercegovine. No, ponosni navijači euforično kažu: – Ovo je naša reprezentacija, naš ponos!, pišu Sportske novosti.
Hrvatski dres je svetinja
Teško je možda ljudima iz drugih zemalja razumjeti kako je moguće da u reprezentaciji Hrvatske igraju sedmorica Hercegovaca.
Igor Karačić i Marino Marić su iz Mostara, Marin Šego iz Međugorja, a Željko Musa, Matej Hrstić, David Mandić i Josip Šarac iz Ljubuškog. Naravno, ima Hercegovaca i u reprezentaciji Bosne i Hercegovine, Čapljinac Nikola Prce, Mostarac Ivan Karačić, rođeni Igorov brat, te Ljubušaci Josip Perić, Marin Vegar i Mirko Herceg.
Uz toliko sjajnih igrača nameće se pitanje zašto na Euru nema reprezentacije Hercegovine. Odgovor je jednostavan – Hercegovina nije država, ali je u sportu jača i od većih država, pogotovo u rukometu. U tome je možda i odgovor zašto su Hercegovci toliko privrženi dresu hrvatske reprezentacije i zašto srce ostavljaju na parketu kad igraju u hrvatskom dresu, a ljudi u Hercegovini, oni koji nisu uspjeli uživo svjedočiti igrama hrvatskog izabranika Line Červara, tijekom prijenosa utakmica ostavljaju sve poslove, oblače hrvatske dresove i idu u kafiće na zajedničko gledanje prijenosa i bučno navijanje.
– Povijesne prilike odredile su ponašanje Hercegovaca. Stalno su sanjali hrvatsku državu, ginuli su za nju, borili se za svoje ideale, no san nisu dosanjali. Uvijek su se na kamenitom hercegovačkom tlu smjenjivali neki drugi vladari i neke druge države. No, nacionalni ponos izrastao u genima prenosio se s koljena na koljeno. Današnji naraštaj dosanjao je san da privrženost Hrvatskoj može dokazati u sportu, konkretno u rukometu. Nije to od danas, tako je bilo i jučer, tako će biti, vjerujem, i u budućnosti. Dečki koji sad igraju za Hrvatsku zaslužili su povjerenje svojim radom, stalnim dokazivanjem i igrama. To je prepoznato i dres reprezentacije za njih je svetinja – kaže rukometni trener Zdravko Medić koji je sve do prošle sezone trenirao mostarski Zrinjski i koji živi u Metkoviću.
– Ono što je nekada u rukometu bio Metković, danas je Ljubuški. Vidite koliko na ovom Europskom prvenstvu igra igrača koji su ponikli u Izviđaču ili koji su u Ljubuški došli kao dječaci, prošli školu rukometa Izviđača i afirmirali se. To je fenomen u svijetu. Ne možete naći nijedan drugi gradić s toliko vrhunskih rukometaša – dodao je Medić.
I doista, pogled na imena u reprezentaciji BiH otkriva nevjerojatan podatak. Četiri reprezentativca Hrvatske – Musa, Mandić, Hrstić i Šarac – ponikla su u Izviđaču, Šego je jedno vrijeme branio za Izviđač, u Ljubuškom su prve korake napravili reprezentativci BiH Marin Perić, Marin Vegar i Mirko Herceg, a u Ljubuškom su se afirmirali i Nikola Prce, Mirsad Terzić, braća Benjamin i Senjamin Burić te Dejan Malinović. Svi su oni protagonisti rukometne priče koju su nekoć počeli Patrik Ćavar, Slavko Goluža, Vladimir Jelčić, Mirko Alilović i Denis Buntić.
Oni su naš ponos
– Naravno, svi mi koji smo vezani uz rukomet ovih dana pratimo Europsko prvenstvo. Ponosni smo na naše momke u reprezentaciji Hrvatske koja je posljednjih godina uvijek u samom vrhu. Igrači iz Mostara i Ljubuškog naš su ponos. Teško je ljudima izvan Hercegovine objasniti taj fenomen privrženosti reprezentaciji. No, za mene su igre koje pokazuju moji susjedi Igor Karačić i Marino Marić očekivani slijed njihova rukometnog razvoja, talenta i odricanja.
To što su danas izrasli u vrhunske rukometaše ponajviše je njihova zasluga, a onda i zasluga ljudi koji vode HRS i koji su prepoznali njihovu vrijednost. Osobno sam mogla svjedočiti njihovu radu u mlađoj dobi, njihovoj posvećenosti treninzima i velikom odricanju njihovih roditelja koji su se trudili djeci omogućiti sportski razvoj. I ta žrtva obitelji za djecu sad se vraća rezultatima te njihove roditelje i sve nas čini ponosnima – istaknula je rukometna trenerica Zlata Zubac, nekada sjajna vratarka i reprezentativka bivše Jugoslavije, a danas nesumnjivo najveći autoritet u ženskom rukometu u BiH koja vodi peterostruke prvakinje BiH, rukometašice Gruda.
Ponosni roditelji Igora i Ivana Karačića, majka Ankica i otac Ante, iz grada na Neretvi preselili su se ovih dana u Graz.
– Osjećaj je fantastičan. Hrvatska igra sjajno, a atmosfera na tribinama je posebna priča. U Austriju su došli ljudi iz Hrvatske, Hercegovine, Njemačke, iz cijele Europe, toliko je zajedništva na svakom koraku, toliko pozitivne energije, toliko emocija da je to neopisivo – kaže Ante Karačić koji je ponosan na svoje sinove.
Igora bodri uživo, a Ivana prati preko malih ekrana jer daleko je Norveška, nije se mogao upustiti u avanturu da obojicu sinova pogleda uživo. No, spreman je Hrvatsku ispratiti do kraja.
– Pitao me Domagoj Duvnjak dokad ću ostati, a ja sam odgovorio da sam spreman do Stockholma (finale Eura) i sad je sve do njih – otkrio je razgovor s kapetanom hrvatske reprezentacije Ante Karačić.
Ante, kao i tisuće hrvatskih navijača u Austriji ili onih koji su ostali doma praviti atmosferu po gradovima Lijepe naše ili Ponosne Hercegovine, vjeruju da Červarovi izabranici mogu daleko. No, najvažnije je da u momčadi nema euforije. Kako kaže Igor Karačić, treba ići utakmicu po utakmicu i dizati samopouzdanje.
Vrisak.info
