U rubrici „Pitajte svećenika“, koja se emitira u programu Radiopostaje Mir Međugorje ponedjeljkom u 8 sati i 20 minuta te u večernjoj reprizi u 20 sati, slušatelji imaju priliku postavljati pitanja iz područja vjere, duhovnosti i svakodnevnih životnih dvojbi. Na njih odgovaraju svećenici i suradnici ove radiopostaje, a pitanja se mogu uputiti putem SMS-a, Vibera, WhatsAppa ili e-maila. U jednom od izdanja emisije, slušatelj je postavio pitanje koje se tiče osjetljive i bolne teme – sudbine tijela nerođene djece koja su preminula spontanim pobačajem.
Na pitanje „što činiti s tijelima nerođene djece“ odgovorio je fra Ivan Slišković, svećenik Hercegovačke franjevačke provincije i župni vikar u Župi Krista Kralja u Čitluku, a rođenin Širokobriježanin. Tom je prilikom govorio o važnosti dostojanstva, poštovanja i brige prema nerođenoj djeci, kao i o duhovnoj i emocionalnoj dimenziji roditeljske patnje.
Fra Ivan je naglasio kako je važno da se zemni ostaci nerođene djece sačuvaju i dostojno pokopaju te da se roditelji pobrinu da njihova djeca ne završe kao medicinski otpad, nego da imaju dostojan ukop.
„Nekad se tu zna malo uvući neko razumijevanje pa kao da nastane neka razlika između nas i njih, a zapravo, kao što mi želimo dostojan pokop za sve nas, trebali bismo isto to htjeti i potruditi se koliko smo u mogućnosti i za nerođenu djecu“, kazao je fra Ivan, dodajući kako i sam obrednik sprovoda predviđa obrasce za takve prigode.
Grobnice i obiteljski ukopi
Govoreći o konkretnim mogućnostima ukopa, istaknuo je kako na nekim grobljima već postoje posebne grobnice namijenjene za ukop nerođene djece, ali i da roditelji, ako to žele, mogu svoju djecu pokopati u obiteljske grobnice.
„To bi trebalo biti svima nama na srcu, pogotovo danas kada se posebno u svijetu razvija ta kultura glede nerođene djece, gdje ih se promatra kao da nisu uopće osobe, mi vjernici bi trebali baš iskazati najveću brigu kao što bismo htjeli da netko prema nama iskaže, tako i da mi iskažemo prema nerođenoj djeci“, poručio je fra Ivan Slišković.
U emisiji se osvrnuo i na pitanja misa za nerođenu djecu, krštenja te duhovne povezanosti roditelja s djecom koju nisu imali priliku upoznati. Posebno je naglasio kako Bog nije dalek od ljudske patnje, nego je prisutan u njoj.
„Mi kada pogledamo križ, mi vidimo da je Bog izgubio svoga sina. Vidimo da je Marija, majka, izgubila svoga sina. Vidimo da Bog zna što znači patnja i da je Bog s nama u toj patnji i zato da ne provodimo vrijeme vrteći se uzalud oko svoje patnje i oko svoje žalosti nego da iziđemo okrećući se prema Bogu kao što kaže Isus da se obratimo, da se okrenemo prema Njemu i tada će doći i mir, i razumijevanje, i blagoslov i u nas i u našoj obitelji i tada roditelji mogu nastaviti dalje.“
Na kraju je potaknuo roditelje koji prolaze kroz takva iskustva da potraže snagu i ohrabrenje u svjedočanstvima drugih koji su prošli sličnu „kalvariju“, istaknuvši kako takva svjedočanstva mogu biti snažna potpora onima koji se tek suočavaju s gubitkom.
Rubrika „Pitajte svećenika“ i dalje ostaje prostor u kojem se, kroz pitanja slušatelja, otvaraju i najteže životne teme, uz nastojanje da se na njih odgovori s vjerom, suosjećanjem i nadom.
Vrisak.info
