Camino de Santiago, odnosno Put svetog Jakova, drevna je mreža hodočasničkih putova koja se proteže diljem Europe i vodi do svetišta u Santiago de Composteli u sjeverozapadnoj Španjolskoj. Već stoljećima ova ruta privlači milijune ljudi iz cijelog svijeta – kako vjernike, tako i avanturiste u potrazi za unutarnjim mirom, dubljim smislom i fizičkim izazovom. Koračanje ovim stazama za mnoge predstavlja transformacijsko iskustvo koje zauvijek mijenja pogled na svakodnevicu.
Među onima koji su osjetili poseban zov Camina je i Žepčak Marko Kresić, koji je ovo nezaboravno hodočašće od 632 kilometra odradio u društvu prijatelja Anamarije i Alena.
Za Večernji list Žepčak Marko je prenio svoje dojmove, osvrnuo se na neprocjenjive vrijednosti koje hodočasnik nosi kući te uputio snažnu poruku svima onima koji još uvijek dvoje oko donošenja ove velike odluke
Večernji list: Što Vas je zapravo ponukalo na ovaj korak? Je li želja za Caminom postojala od ranije ili je odluka pala spontano, s humanitarnim ciljem u prvom planu?
Marko Kresić: Na ovaj korak odlučio sam se jer sam osjećao da trebam napraviti nešto odvažno u svom životu, prije svega za sebe. Želja za Caminom probudila se kroz razgovore s dvije prijateljice koje su također imale želju jednog dana krenuti tim putem. Tada sam počeo istraživati što je zapravo Camino i što predstavlja, a što sam više čitao, to sam bio sigurniji da je to nešto što i sam moram doživjeti. Kasnije sam kroz molitvu i neke životne okolnosti, naišao na Alenov video od prošle godine kada je hodao Camino Frances. U tom videu spomenuo je kako bi jednog dana volio hodati za neki veći cilj. To me potaknulo da mu se javim s idejom da naše hodočašće povežemo s humanitarnom akcijom za bunare u Beninu. Misije su me oduvijek privlačile i uvijek sam imao želju nekako biti dio toga. Ovo je bio način da spojim osobni izazov, vjeru i pomaganje drugima. Iskreno, nisam ni mogao zamisliti gdje će nas sve to odvesti.
Večernji list: Prijeći 632 kilometra je ogroman fizički i psihički napor. Što Vam je bilo najteže na tom putu – jesu li to bili žuljevi, umor, vremenski uvjeti ili možda neki trenuci sumnje?
Marko Kresić: Prvih nekoliko dana bilo je dosta teško. Tijelo se buni, pojavljuju se upale i umor, a svaki novi dan donosi nove kilometre i kilometre. Iskreno, mislim da se za Camino ne možeš potpuno pripremiti. Malo tko ima priliku deset dana zaredom hodati po osam ili više sati dnevno. Najbolje bih to opisao onako kako je meni Alen objasnio prije puta. Postoje tri faze. Prva je fizička kada tijelo najviše pati. Druga je mentalna kada satima hodaš po suncu i počneš se pitati što ti je ovo trebalo i zašto hodaš stotinama kilometara. Tada dolaze najveće sumnje. Treća faza je najljepša. Tijelo i glava prihvate put i više ne brojiš kilometre nego jednostavno uživaš. Zanimljivo je da ni Anamarija ni ja tijekom cijelog puta nismo dobili niti jedan žulj, dok je Alen imao gotovo sve prste pod plikovima, a neki su bili i krvavi, kao i dijelovi tabana. Vjerujem da dobra obuća igra veliku ulogu, ali isto tako mislim da dosta toga ovisi od osobe do osobe. Camino svatko doživi na svoj način.
Večernji list: Camino mijenja ljude. Koja je najvažnija lekcija koju ste naučili o sebi, o drugima i o životu općenito hodajući prema Santiago de Composteli?
Marko Kresić: Po meni je najveće bogatstvo Camina to što napokon imaš vremena sam sa sobom. Danas svi nekamo žurimo, stalno nešto radimo, a tamo ti je jedini posao hodati, jesti i spavati. Zvuči jednostavno, ali baš tada počneš razmišljati o stvarima za koje inače nemaš vremena. Sreo sam puno ljudi s lijepim, ali i teškim životnim pričama. Shvatiš da uvijek postoje ljudi koji nose veće terete od naših, iako su nama naši problemi često najveći. Gledajući njih kako idu dalje bez obzira na sve, počneš drugačije gledati na vlastiti život. Također sam shvatio koliko je zapravo malo potrebno za sreću. Nakon 30 kilometara hodanja običan krevet postane luksuz. Počneš više cijeniti stvari koje svakodnevno uzimamo zdravo za gotovo.
Večernji list: Brojka od 26.370 eura je fascinantna! Na koji način ste animirali ljude i prikupljali sredstva, te jeste li uopće očekivali da ćete skupiti tako veliku svotu za misije u Beninu?
Marko Kresić: Iskreno, danas nam je pomalo smiješno kada pogledamo konačnu brojku. Naš plan bio je između 8.000 i 10.000 eura, a međusobno smo govorili da bi 10.000 plus bilo legendarno ako uspijemo doći do toga. Velik dio zasluga nosi Alen koji je svaki dan nakon hodanja snimao, montirao i objavljivao sadržaj. Anamarija i ja smo jednostavno bili svoji. Trudili smo se ljudima prikazati Camino onakav kakav stvarno jest. Bilo je tu šale, teških trenutaka, molitve, motivacije i svega što jedan takav put nosi.
Mislim da su ljudi upravo to prepoznali. Nismo ništa glumili. Pokazivali smo stvarne trenutke i pustili ljude da putuju zajedno s nama. Sve je krenulo preko društvenih mreža, a kasnije su se uključili mediji i brojne javne osobe koje su pomogle da priča dođe do još više ljudi.
Večernji list: Hodočašće ima snažnu duhovnu dimenziju. Kako je vjera utjecala na Vaše korake, pogotovo u trenucima kada je tijelo govorilo “ne mogu više”?
Marko Kresić: Vjera je za mene pokretač cijelog života. Tako sam odgojen i danas sam zahvalan svojim roditeljima, obitelji i zajednici u kojoj sam odrastao. Ona igra veliku ulogu u svemu što radim pa tako i u ovom putovanju. Naravno, važno je reći da na Camino ne idu samo religiozni ljudi. Susreli smo ljude različitih uvjerenja i svatko nosi svoju priču i svoj razlog zašto je krenuo. Kada bi došao umor ili bolovi, često bih uzeo krunicu i molio ili bih se jednostavno prisjetio zbog čega sam tu i za koga i za što hodam. Možda zvuči šaljivo, ali nakon toga bi noge nekako dobile krila. Poseban je osjećaj kada dođeš do svoje granice i misliš da više nemaš snage, a onda te upravo vjera podigne. Ne nestane bol, ali dobiješ novi mir i novu snagu za još jedan korak.
Večernji list: Kakav je osjećaj bio konačno zakoračiti ispred katedrale u Santiagu? Što Vam je prvo prošlo kroz glavu u tom trenutku?
Marko Kresić: Kad smo stigli pred katedralu iskreno nisam znao bih li plakao ili se smijao. Nakon toliko dana hoda sve te nekako sustigne u jednom trenutku. Bilo je tu suza, smijeha i sreće. Ali ono što me najviše dotaknulo bio je osjećaj da si konačno donio sav svoj teret na odredište i predao ga Bogu. Kao da se i duša i tijelo rasterete u istom trenutku. Također, sva podrška koju dobiješ preko društvenih mreža i poruka budi stvano lijep osjećaj. Taj osjećaj mira i spokoja koji dođe nakon svega teško je opisati riječima. Za mene je to bio najljepši trenutak cijelog puta. I sama misa za hodočasnike, te veliko kandilo na misi je baš nešto što te ne ostavi ravnodušnim.
Za kraj razgovora, Marko je uputio poruku svima onima koji razmišljaju o ovom velikom životnom poduhvatu:
Pozvao bih svakoga tko razmišlja o Caminu da se odvaži i napravi taj korak. Ne mora to biti ruta od 600 ili više kilometara. Dovoljno je i 100 kilometara kako bi se dobila službena Compostela, ali diploma nije ono najvažnije što nosiš kući. Najvrjednije je ono što ti ti dani donesu u životu. Vrijeme za sebe, nova poznanstva, mir i prilika da se malo odmakneš od svakodnevnog života. Za kraj bih citirao fra Antu Antića čije su me riječi često pratile kroz život: “Ovdje radimo za vječnost. Što nije za vječnost, ispraznost je.”
650 kilometara za vodu, zdravlje i obrazovanje: Hodočasnici stigli u Santiago
Vrisak.info
