Sredinom lipnja, singapurska vlada je najavila i predstavila plan ublažavanja mjera opreza kroz tri faze: Safe Re-opening, Safe Transition, Safe Nation (sigurno otvaranje, tranzicija i sigurna nacija).
Ovaj trofazni pristup sigurnom nastavku aktivnosti postoji kako bi se olakšalo stanovnicima da se na što sigurniji način vrate u rutinu te kako bi se gospodarstvo što brže i efikasnije moglo oporaviti. Iako je vlada bila svjesna da će se broj dnevnih slučajeva vjerojatno povećati s nastavkom aktivnosti, odlučili su da je najbolji put ka oporavku brzo otkrivanje i zadržavanje slučajeva kako bi spriječila daljnja zaraza, prenosi Diva.
Trenutno smo u drugoj fazi, Safe Transition, gdje je dozvoljeno konzumiranje alkohola do 22:30 te grupe do petero ljudi. Mala digresija za one koji možda nisu upoznati s tom činjenicom, Singapur generalno ne podržava tzv. drinking culture – da, naravno da možete izaći normalno van na večere, u barove i u klubove, ali alkohol se bas previše ne reklamira ovdje. Vratimo se na drugu fazu!
Većini poduzeća je dozvoljen nastavak rada uz striktne mjere opreza i sigurnosti. Školama je dopušten nastavak rada face-to-face, a fakultetima postupno povećanje broja studenata na kampusu.
Nošenje maski je još uvijek obavezno, a imamo čak i psa-robota, Spota, koji šeće parkovima upozoravajući ljude da nose masku i drže distancu. Imala sam tu (ne)sreću susresti se s njim – Spot, četveronožni robot od 60 kilograma opremljen kamerama, koristi daljinsku navigaciju kako bi ‘hodao’ parkom i unaprijed snimljenom porukom koja “laje” upozorio one koji ne drže sigurnu distancu. Znam, zvuči nevjerojatno, ali Spot stvarno postoji i ne izgleda umiljato. Ima tu još novih robota, ali oni služe da dezinfekciju i temeljito čišćenje prostora.
Ja sam uglavnom dobro. Ima dana kad sam super sretna i zahvalna; ima dana kada sam anksiozna; ima dana kada mi svi fale i ne mogu prestati plakati pa guglam gdje u Singapuru mogu kupiti vegetu, čokolino i domaćice (hint: nigdje); ima stvarno svakakvih dana, ali odbijam se žaliti. Odbijam se žaliti jer sam živa i zdrava, imam krov nad glavom i hranu u frižideru, stabilan posao i svi moji su na sigurnom.
Kako smo ušli u drugu fazu, skoro svaki vikend sam se šetala po Singapuru. Za vrijeme lockdowna, moj dečko Dipen i ja smo napravili listu stvari koje moramo napraviti čim opet možemo vani:otići do Lau Pa Sat-a na chicken satay i mee goreng, okupati se na Sentosi, posjetiti Gardens by the Bay i pogledati light show, otići do kultnog Raffles hotela na večeru i jedan (ili više) Singapore Slinga, posjetiti Mt. Faber i dočekati izlazak sunca, prehodati MacRitchie park, otići na piće do Haji Lanea i najdražeg nam Blu Jazz Cafea.
Ovo su samo neke od stvari na našoj listi. Mislim da je ovo prvi put od kad sam se doselila u Singapur da opet otkrivam nove stvari i gledam na ‘stare’ s nekim novim divljenjem. Toliko stvari se promijenilo, a ja nisam ni primijetila – novi muzeji, restorani, atrakcije, parkovi, centri – shvatila sam koliko sam zapravo bila okupirana poslom i, realno, samom sobom (iliti svojim životom) da nisam više primijetila svijet oko sebe. To zelenilo, tu čistoću, taj miks kultura, autentičnost hrane, divlju prirodu i životinje, ljubaznost ljudi – sve to mi se stopilo u jednu cjelinu u glavi na koju sam zaboravila dok mi nije bilo oduzeto. Ako sam nešto naučila ove godine to je da budemo zahvalni na svemu što imamo i da poštujemo prilike koje nam život ponudi. Koliko puta se iznerviramo bez razloga znajući da nije vrijedno; koliko puta ulažemo vrijeme i energiju u ljude koji nisu vrijedni; koliko puta se žalimo na ono što imamo znajući da bi neki od nas dali sve za to; koliko puta smo svjesni svega ovoga, a ne poduzmemo apsolutno ništa? E, zato sam ja odlučila da neću više donositi novogodišnje odluke, već one mjesečne – svaki zadnji dan u mjesecu donosim dvije do tri nove odluke, tj. postavljam si dva do tri nova cilja!
Kako sam se priviknula na ovu novu realnost?
Iskreno, rekla bih čak dosta dobro – vjerojatno jer su nas pripremali na sve ovo od veljače. Masku nosim sada bez razmišljanja, automatski naginjem glavu svugdje da mi zaštitari izmjere temperaturu, skeniram Safe Tracing bar kodove kao da nema sutra, čak se i moja osjetljiva koža priviknula na konstantnu uporabu dezinficijensa.
Smatram da je singapurska vlada obavila majstorski posao dijeljenjem točnih podataka te sprječavanjem širenja netočnih. Predstavnici vlade, ovisno o okviru radu ministarstva, se direktno obraćaju stanovnicima kako bi ih osobno obavijestili o novim planovima i promjenama. Ako bih morala usporediti vladu ovdje s nečime, rekla bih da je ona poput roditelja kojem svi težimo: brižna, kompetentna, staložena, razumna, ali stroga.
1. rujna smo imali sveukupno 40 slučajeva zaraze – 32 asimptomatičnih koji su već bili pod nadzorom, sedmero koji su imported cases (tj. oni koji su se vratili u Singapur iz strane države) te jedan community case. Sve u svemu, rekla bih da je trenutno situacija pod kontrolom te da se nadam da će tako i ostati.
Jedino što mogu reći je da se nadam da će singapurska vlada, na svoj izuzetno sposoban način, nastaviti uravnoteživati svoju otpornost s predanošću multikulturalizmu i otvorenosti jer strah može vrlo lako uništiti tu ravnotežu.
A što sada?
Budući da putovanja još uvijek nisu dopuštena, sljedeća najbolja opcija je nastaviti istraživati što je na raspolaganju u našem malenom gradu/državi. Iako nije velika zemlja još uvijek postoji puno stvari koje mogu učiniti i posjetiti. Bez obzira na to jeste li ljubitelj prirodne, adrenaline junkie ili gurman; sigurno ćete naći nešto za raditi!
Ja ću nastaviti biti zahvalna na malim stvarima, s veseljem iščekivati neke nove avanture, raditi na sebi i biti društveno odgovorna te svaki dan reći volim te svojim najbližima. Zapamtite, svatko od nas ima izbor biti sretan jer ona je vaša odgovornost – biti zahvalan je također vas izbor.
Svima vama koji ovo čitate (hvala sto ste pročitali do kraja!) želim da budete sretni, zdravi, da volite i budete voljeni te da se smijete više i glasnije – niste sami u svemu ovome.
Ja ću nastaviti strpljivo čekati povratak u Zagreb – tko zna, možda se na kraju svega ovoga rodi i neka nova ideja kako spojiti moja dva doma.
Vrisak.info
