Kad razgovaram s prijateljicama koje imaju djecu različite dobi, od vrtićke do adolescencije, jedna se rečenica ponavlja gotovo identično kod većine njih: “On ne zna biti sam ni pet minuta bez nečega.” To “nešto” je nekad ekran, nekad slobodna aktivnost, nekad netko mora sjediti kraj njega, a nekad samo kaže da mu je dosadno i očekuje da majka ili neka druga osoba odmah nešto organizira. Mnoge roditelje to danas brine.
Ali ne kao prigovor djetetu (on se ne zna sam zabaviti), nego češće dolazi kao pitanje, kao osjećaj da su negdje pogriješili.
Kroz rad u školskoj medicini imala sam priliku razgovarati s velikim brojem roditelja, ali i s učiteljima, psiholozima, edukacijskim rehabilitatorima, socijalnim radnicima i dječjim psihijatrima. I jedna se stvar nametnula kao zaključak.
Djeca danas stvarno slabije podnose dosadu nego generacije prije njih. Ali to ne znači nužno da su razmaženija. Odrasla su jednostavno u potpuno drugačijem svijetu.
Djeca danas traže stalnu zabavu
Dosada nam je nekad bila normalan dio djetinjstva. Ne zato što se roditelji nisu trudili, nego zato što nisu mogli stalno organizirati neki sadržaj. Djeca su čekala autobus bez mobitela. Putovala su pola sata do sat vremena bez slušalica. Naučila su se sama igrati jer nije uvijek bilo nekoga tko bi se s njima igrao. Nisu imala stalni pristup stimulaciji.
Mozak koji raste u takvim uvjetima nauči sam sebi stvoriti sadržaj. Mozak koji raste uz stalnu stimulaciju to ne mora naučiti, jer mu je sve već serviran.
Mozak se navikava na brze podražaje
Dječji mozak izrazito je osjetljiv na model nagrade i kazne, a posebno na nagradu. To je jedna razvojna karakteristika koja se spominje u brojnoj literaturi. Dopaminski sustav u dječjoj dobi reagira snažnije nego u odrasloj dobi. Taj sustav regulira motivaciju, interes prema nečemu i osjećaj zadovoljstva.
Kada dijete često dobiva brze i intenzivne podražaje, što može uključivati kratke videozapise, stalne aktivnosti i stalno dostupnu zabavu, njegov mozak navikava se na višu razinu stimulacije. To je proces koji je objašnjen u neuroznanstvenim istraživanjima razvoja pažnje i motivacije kod djece.
Čekanje je, s druge strane, danas jedna od težih stvari za dječji mozak. Roditelji to često primijete kad dijete kaže: “Ne znam što da radim, dosadno mi je.” Ta rečenica zvuči bezazleno. Možda zvuči kao pritisak roditeljima da moraju smisliti neke aktivnosti. Ali zapravo znači da dijete još nije razvilo sposobnost samostalnog smišljanja aktivnosti. To je kreativnost, a kreativnost se razvija.
Roditelji nesvjesno popunjavaju svaku prazninu
Jedna od stvari koje sam često viđala kroz rad u školskoj ambulanti jest da roditelji pokušavaju spriječiti dosadu jer misle da time pomažu djetetu. Organiziraju različite aktivnosti, smišljaju različite ideje, pokušavaju ispuniti djetetu vrijeme. Roditelji to rade iz najbolje namjere, ali dosada je upravo ono što djetetu ponekad treba. Mozak se razvija u tom vremenu između aktivnosti. Dosada je razdoblje u kojem dijete počinje misliti i ona ima važnu ulogu u razvoju kreativnosti.
Postoji niz istraživanja koja pokazuju da upravo nestrukturirano vrijeme potiče razvoj izvršnih funkcija mozga, kao što su planiranje, samoregulacija i kreativnost. To su funkcije koje su kasnije važne za učenje, emocionalnu stabilnost i otpornost na stres. U tom prostoru djeca eksperimentiraju s idejama, izmišljaju igre, odustaju, i sve je to razvojni proces.
Djeca koja ne znaju čekati, teško podnose frustraciju
Učitelji često prvi primijete razliku između djece koja znaju podnijeti dosadu i one koja ne znaju. Djeca koja ne podnose dobro dosadu često imaju poteškoće s čekanjem u redu, s dovršavanjem zadataka koji im nisu zanimljivi i s toleriranjem frustracije. Njihov živčani sustav još nije imao dovoljno prilika vježbati strpljenje. A strpljenje se vježba.
U literaturi često nalazimo podatak da djeca danas imaju kraći raspon pažnje nego prije. I to je točno. Dodala bih da djeca danas mogu imati dug raspon pažnje za stvari koje su im zanimljive. Problem je pažnja usmjerena na aktivnosti koje im nisu od interesa i koje ne nude odmah nagradu. To potvrđuju i suvremena istraživanja pažnje u dječjoj dobi. Mozak se prilagođava okolišu u kojem raste. Ako je okoliš brz, i mozak postaje brz. Ako je okoliš spor, mozak uči podnositi tu sporost. Mozak radi onako kako je uvježban.
Previše aktivnosti može biti problem
Jedna mi je prijateljica nedavno rekla da njezino dijete može satima slagati Lego kockice kad želi, ali ne može pet minuta čekati u redu u trgovini.
Djeca danas žive u vremenu u kojem gotovo da i ne postoji praznina između podražaja. Ako im je dosadno, nešto se može uključiti, bilo igrica, video na mobitelu ili nešto treće. Ako nešto nije zanimljivo, postoji alternativna opcija. Postoji jako puno opcija i mozak to pamti. I onda to i očekuje.
Unutarnja motivacija ne dolazi izvana
U razgovorima sa stručnim suradnicima u školama često se otvara isto pitanje: kada se djeci dopušta da razviju svoju unutarnju motivaciju? Unutarnja motivacija nastaje kada dijete nešto radi jer želi. Vanjska motivacija nastaje kada dijete nešto radi jer dobiva nagradu. Ako dijete stalno dobiva sadržaj izvana, to je nagrada.
Jedan od razloga zašto roditelje danas dosada kod djece brine jest taj što misle da ona znači problem. Ako je djetetu dosadno, misle da možda nije dovoljno stimulirano, da mu nešto nedostaje. I smatraju da mu to nešto oni trebaju dati ili ga, primjerice, upisati na još jednu aktivnost. To se nameće kao logičan zaključak. Ali iako zvuči logično, nije uvijek točan.
Djeca danas gotovo nikad ne čekaju
Naišla sam na zapažanje da djeca koja imaju najpopunjeniji raspored često najteže podnose prazno vrijeme. Raspored im je stalno strukturiran izvana. Kada ta struktura nestane, nestane i osjećaj sigurnosti.
U školskoj medicini često se vidi koliko je razvoj pažnje osjetljiv proces. Roditelji ponekad očekuju da će dijete prirodno znati koncentrirati se, čekati red ili dovršiti zadatak koji mu nije zanimljiv. Ali te sposobnosti nisu urođene. One nastaju postupno kroz iskustvo. Jedno od najvažnijih iskustava u tom procesu jest čekanje. To čekanje oblikuje živčani sustav.
Čekanja danas ima manje nego prije. Djeca ne čekaju ni lift bez sadržaja, ne čekaju autobus bez sadržaja, ne čekaju roditelja da nešto završi bez sadržaja, ne čekaju hranu u restoranu bez sadržaja, a često i jedu uz ekrane. Uvijek postoji nešto što popuni tu prazninu. Mozak takav obrazac pamti, a ono što pamti, to i očekuje.
U razgovorima s dječjim psihijatrima često se naglašava jedna važna stvar: sposobnost toleriranja frustracije ne razvija se uz ugodu, nego kroz iskustvo da se ugoda ponekad odgodi. To je temelj emocionalne regulacije kasnije u životu. Djeca koja imaju priliku doživjeti frustraciju u sigurnom okruženju razvijaju veću otpornost na stres.
Dosada nije znak lošeg roditeljstva
Naravno, važno je razlikovati dosadu od zanemarivanja. Dijete kojemu je stalno dosadno zato što nema podršku odraslih nije u istoj situaciji kao dijete koje ima stabilno okruženje, ali povremeno nema neku organiziranu aktivnost. To su potpuno različite stvari. Ovdje treba razumjeti još jednu važnu razliku: djeci ne treba stalna animacija, ali im treba znati da je odrasla osoba dostupna, prenosi Index.hr.
Postoji istraživanje koje pokazuje da djeca koja imaju više nestrukturiranog vremena razvijaju veću sposobnost samostalnog donošenja odluka i planiranja aktivnosti.
Dosada nije znak da roditelj nešto radi krivo. Ona je prilika da djeca sama otkriju što ih zapravo zanima.
Vrisak.info
