Međunarodni praznik rada u BiH je obilježen 1. i 2. svibnja, što je ujedno i neradni dani na teritoriju BiH. Iako se ovaj datum slavi u znak sjećanja na borbu za radnička prava, radnici u BiH i dalje nemaju osnovna prava, poput sigurnih radnih uvjeta, zdravstvene zaštite i dostojanstvenih plaća.
Prvi svibnja se sve više percipira kao praznik za odmor i proslavu, a manje kao dan aktivne borbe za prava, iako su zahtjevi za boljim uvjetima rada i dalje vrlo aktualni.
Kršenje prava
Iako je 1. svibnja službeno neradni dan, mnogi radnici u privatnom sektoru u BiH i dalje rade bez adekvatne naknade, što upućuje na to da je borba za osnovna prava i dalje nužna. Prema zakonu, radnici koji rade tijekom praznika imaju pravo na uvećanu plaću ili drugi slobodan dan, u skladu s kolektivnim ugovorom, piše Vecernji.ba. A i ove godine za veliki broj radnika u BiH ovo je mrtvo slovo na papiru.
Dok se diljem Europe obilježavao Međunarodni praznik rada, simbol borbe za dostojanstvo radnika i njihova prava, stvarnost za mnoge zaposlene u BiH ostaje daleko od ideala koji su tijekom povijesti izboreni. Umjesto sigurnih radnih uvjeta, poštene plaće i radnog vremena, brojni radnici i dalje se suočavaju s kršenjem osnovnih radničkih prava – od neplaćenih bolovanja, preko neplaćenih prekovremenih sati do rada za minimalac koji jedva pokriva osnovne životne troškove.
Jedan od najučestalijih problema na tržištu rada je praksa neplaćenih ili nepriznatih prekovremenih sati. Iako zakon jasno definira obvezu poslodavca da svaki dodatni sat rada bude plaćen ili kompenziran slobodnim vremenom, u praksi se često događa suprotno.
Radnici, osobito u privatnom sektoru, nerijetko rade i 10 ili više sati dnevno bez ikakve dodatne naknade. Strah od gubitka posla, posebno u uvjetima visoke nezaposlenosti ili nesigurnih ugovora, tjera ih da šute i prihvaćaju takve uvjete. Slična situacija prisutna je i kada je riječ o bolovanjima.
Mnogi zaposleni svjedoče da im se otvoreno ili prikriveno sugerira da ne koriste pravo na bolovanje, čak i kada su ozbiljno bolesni. U nekim slučajevima, bolovanje ostaje neplaćeno ili se radnicima smanjuje plaća pod izlikom “poslovnih potreba”. Takva praksa ne samo da krši zakon, nego izravno ugrožava zdravlje zaposlenih i stvara dodatni pritisak na ionako ranjive skupine radnika, piše Vecernji.ba.
Povećava broj dana bolovanja roditeljima u RS
Iako se najavljenim izmjenama zakona roditeljima u RS-u nastoji olakšati briga o bolesnoj djeci, u praksi tek mali broj poslodavaca radnicima tijekom tog dopusta isplaćuje punu plaću, dok je većina umanjuje pozivajući se na troškove koji u najvećoj mjeri padaju na njihov teret.
Vlada RS-a utvrdila je prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju po hitnom postupku, kojim se povećava broj dana koje roditelji mogu koristiti za odsutnost s posla u slučaju bolesti djeteta. Za djecu do 15 godina broj dana povećan je s 15 na 30, a za stariju od 15 sa 7 na 14 dana.
U FBiH radnik ima pravo na bolovanje po osnovi njege djeteta do 4 mjeseca u godini za dijete mlađe od 15 godina ili do 2 mjeseca ako je dijete starije od 14 godina.
Za razliku od BiH gdje, primjerice, radnici često nemaju pravo na bolovanje i ostaju bez plaće, Zapad je otišao toliko daleko da se uvodi i bolovanje za kućne ljubimce. Italija je uvela revolucionarnu mjeru koja omogućuje zaposlenicima do tri dana plaćenog godišnjeg bolovanja za njegu teško bolesnog kućnog ljubimca, uz obveznu veterinarsku potvrdu. Ovo pravo proistječe iz sudske prakse koja brigu o ljubimcu smatra zakonskom obvezom, a ne opcijom, sprječavajući time kaznenu odgovornost za zanemarivanje.
Težak položaj
Posebno težak položaj imaju oni radnici koji rade za minimalnu plaću. Iako je minimalac zakonski definiran kao najniži iznos koji poslodavac mora isplatiti, realnost pokazuje da je taj iznos nedostatan za pokrivanje osnovnih životnih potreba. Troškovi hrane, stanovanja i režija kontinuirano rastu, dok plaće stagniraju. Radnici tako često moraju birati između osnovnih potreba, a dodatni rad često neplaćen postaje nužnost, a ne izbor.
U kontekstu obilježavanja Praznika rada postavlja se pitanje koliko su temeljna radnička prava danas zaista zaštićena. Povijesna borba za osmosatno radno vrijeme, plaćeni rad i dostojanstvene uvjete rada bila je temelj modernog društva. Međutim, suvremeni izazovi pokazuju da ta borba nije završena, ona se samo preselila u nove okolnosti. Dok su na trgovima organizirane proslave i simbolična okupljanja, mnogi radnici sui ovaj Praznik rada provesli na poslu, često neplaćeno ili potplaćeno. Upravo zato, 1. svibnja ne bi trebao biti samo dan odmora već i podsjetnik na nužnost kontinuirane borbe za prava koja su, čini se, ponovno ugrožena.
Vrisak.info
