Prirodno je da roditelji žele biti bliski sa svojom djecom, i emocionalno i fizički. No, sve se češće koristi termin koji opisuje situaciju u kojoj ta bliskost postaje ograničavajuća: “velcro roditeljstvo”, a posljedično i “velcro dijete”. Riječ je o fenomenu koji, iako najčešće proizlazi iz ljubavi, guši dječju neovisnost i pretvara se u anksioznu preveliku uključenost, piše HuffPost.
“Velcro roditeljstvo nastaje kada roditelji ostaju stalno fizički i emocionalno bliski svojoj djeci”, objasnio je klinički psiholog John Mayer. “Tako roditelji često uskaču i interveniraju ‘za’ svoju djecu, čak i prije nego što djeca iskuse vlastite potrebe.”
Što je “velcro”?
U doslovnom smislu, Velcro je zaštićeni naziv za čičak-traku – sustav pričvršćivanja koji se sastoji od dvije trake: jedne s sitnim kukicama i druge s mekanim petljama. Kada se pritisnu jedna uz drugu, kukice se zakače za petlje i stvore čvrstu, ali privremenu vezu.
Međutim, u prenesenom, metaforičkom značenju, velcro se sve češće koristi za opisivanje odnosa, ponašanja ili dinamika u kojima se netko ili nešto “lijepi” za drugu osobu ili situaciju. Tako se, primjerice, može govoriti o “velcro osobi” – nekome tko je izrazito emocionalno ili društveno privržen, teško se odvaja, stalno traži bliskost, potvrdu ili prisutnost druge strane.
U tom kontekstu pojam često nosi blago negativnu konotaciju, jer upućuje na ovisnost, nedostatak autonomije ili gušenje prostora drugome.
Kakvo je “velcro” dijete?
Stručnjaci naglašavaju da sigurna privrženost i “velcro roditeljstvo” nisu isto. Dok sigurna privrženost djeci daje osjećaj sigurnosti da samostalno istražuju svijet, ovaj drugi pristup drži vezu toliko čvrstom da se istraživanje čini nemogućim bez roditelja uz sebe.
@familytokssNo air😭
“Velcro dijete je ono koje se emocionalno, mentalno i fizički drži roditelja radi sigurnosti, usmjerenja ili utjehe”, rekla je klinička psihologinja Jenny Yip. “Pretjerana vezanost ometa djetetovu sposobnost izgradnje samopouzdanja, tolerancije na frustracije, vještina samostalnog rješavanja problema i otpornosti.” Kako onda razlikovati dijete koje jednostavno traži bliskost od onoga koje se bori s pretjeranom vezanošću? Stručnjaci objašnjavaju najčešće znakove.
Ne može biti odvojen od vas
“‘Velcro dijete’ će najvjerojatnije biti izuzetno privrženo i nedostajat će mu neovisnosti”, kaže autorica Susan Groner. “Ponašanja mogu uključivati nemogućnost samostalne igre ili ostajanja samog čak i na kratko vrijeme te iznimnu poteškoću u odvajanju od roditelja.”
Iako je određeni stupanj privrženosti normalan kod beba, problem nastaje kasnije. “Ako se dijete starije od 2 godine čini nesposobnim biti odvojeno od roditelja čak i na kratko vrijeme, to bi spadalo u ‘velcro’ područje”, pojasnila je savjetnica za roditeljstvo Kristene Geering. To se kasnije može odraziti i na izbjegavanje sporta, izvannastavnih aktivnosti ili druženja s prijateljima, što djeci oduzima priliku za jačanje samopouzdanja.
Stalno traže odobrenje
“‘Velcro’ djeca stalno traže odobrenje, postavljajući pitanja poput ‘Je li ovo ispravno?’ ‘Hoće li biti u redu?’ i ‘Je li sigurno?'”, navodi Yip. Često traže potvrdu prije nego što nešto poduzmu, što signalizira da se oslanjaju na vanjsku validaciju umjesto na vlastito samopouzdanje.
“Dugoročni nedostatak je što djeca uče: ‘Najsigurniji sam kada netko drugi upravlja životom umjesto mene’, umjesto: ‘Mogu raditi teške stvari, čak i kada je teško'”, ističe pedijatrijska psihologinja Ann-Louise Lockhart, dodajući da cilj nije odvojiti se od djece, već ih naučiti vještinama i zatim se povući kako bi sami mogli rješavati stvari.
Boje se isprobavati nove stvari
Još jedan čest znak je oklijevanje pred nepoznatim ili izazovnim aktivnostima bez sudjelovanja roditelja. Takva djeca mogu izbjegavati nove zadatke ili se brzo osjećati preopterećeno. “Toliko volimo svoju djecu i želimo im najbolje, ali ključno je da se u velikoj mjeri moraju suočiti sa svijetom pod vlastitim uvjetima”, rekao je Mayer.
“Naš je posao zaštititi ih i biti tu za njih kada nas trebaju, ali neuspjeh i poteškoće dio su odrastanja i učenja vještina za uspješan život u odrasloj dobi.” Važno je razlikovati zdravu podršku od prečestog uplitanja koje djeci ne daje priliku da pokušaju sami.
Oslanjaju se na vas da rješavate probleme
“Velcro” djeca često očekuju da roditelji riješe probleme umjesto njih. “Mogu izbjegavati izazove osim ako roditelj nije uključen”, kaže Yip. Kada roditelji prebrzo uskaču, djeca propuštaju priliku naučiti da su teški osjećaji podnošljivi i da se s njima mogu nositi.
“Razočaranje, frustracija, briga i dosada normalni su osjećaji s kojima se djeca mogu naučiti nositi”, dodaje Groner. “‘Velcro roditeljstvo’ može dovesti do nepotrebne anksioznosti svaki put kada dijete osjeti nelagodu.”
Teško se nose s promjenama
Djeca koja su pretjerano ovisna o roditeljskoj podršci mogu se teško nositi s bilo čime što je nepoznato. “Mogu doživjeti tjeskobu kada se rutine ili podrška promijene i imati poteškoća s toleriranjem nelagode”, rekla je Lockhart.
Kada djeci ne damo prostora da vježbaju fleksibilnost, čak i male promjene mogu im se činiti ogromnima. “To su propuštene prilike za djecu da razviju mehanizme suočavanja i vještine rješavanja problema”, zaključuje Groner.
Emocionalno ste iscrpljeni
Ovakav stil roditeljstva ne utječe samo na djecu – može iscrpiti i roditelje. “Roditelj može postati emocionalno iscrpljen, osjećajući se odgovornim za svaki aspekt djetetove regulacije i uspjeha”, kaže Yip, dodajući da to može dovesti do osjećaja krivnje, izgaranja i kroničnog stresa.
Allison McQuaid primjećuje da mnogi roditelji milenijalci prakticiraju drugačiji stil odgoja od onog koji su sami iskusili. “Sviđa mi se izraz da smo mi bili djeca spavaće sobe, a sada su naša djeca djeca dnevne sobe – što znači da su aktivnije uključeni u više aspekata naših života”, objasnila je, upozoravajući da to može biti preplavljujuće i dovesti do roditeljskog izgaranja.
Što učiniti ako prepoznajete ove znakove
“‘Velcro roditeljstvo’ nije neuspjeh”, poručuje Yip, ističući da je ono ukorijenjeno u ljubavi. Važno je biti suosjećajan prema sebi, ali i ispraviti smjer kako biste izgradili otpornost kod djeteta. Preporučuje prelazak s rješavanja problema na vođenje.
Umjesto da uskačete, postavljajte pitanja poput “Koji je tvoj plan?” ili “Koji je prvi korak koji možeš poduzeti?” Groner savjetuje postupno poticanje samostalne igre i davanje prilike djetetu da donosi male odluke. Lockhart potiče roditelje da i sami budu primjer samopouzdanja.
“Promijenite svoj roditeljski scenarij”, rekla je. “Recite: ‘Vjerujem ti. Možeš raditi teške stvari.'” Cilj nije emocionalno se udaljiti, već stvoriti dovoljno prostora da djeca izrastu u sposobne i otporne ljude koji znaju da se mogu nositi sa životnim izazovima.
Vrisak.info
