Smrt, baš kao i rođenje, nije trenutak, već proces. Iako je svako iskustvo jedinstveno, znanost je uspjela mapirati putovanje tijela kroz fazu koju stručnjaci nazivaju “aktivnim umiranjem”. Za većinu ljudi koji umiru prirodnom smrću u dubokoj starosti, tijelo se gasi prema predvidljivom obrascu, a osjetila nestaju jedno po jedno.
Razumijevanje ovog procesa ne samo da demistificira jedan od najvećih životnih tabua, već obiteljima i njegovateljima pruža neprocjenjiv uvid u to kako pružiti utjehu i dostojanstvo voljenoj osobi u njezinim posljednjim trenucima. Taj proces, iako obavijen velom tajne, ima svoju unutarnju logiku, koju mozak orkestrira kako bi sačuvao energiju za najvitalnije funkcije do samog kraja.
Prvi signal gubitak gladi i žeđi
Prema dr. Jamesu Hallenbecku, stručnjaku za palijativnu skrb sa Sveučilišta Stanford, prvi signali da se tijelo priprema za gašenje su gubitak gladi i žeđi. Kako se tjelesne funkcije usporavaju, potreba za energijom, vitaminima i hranjivim tvarima drastično se smanjuje. Probavni sustav više ne može učinkovito procesirati hranu i tekućinu, a tijelo instinktivno odbija ono što mu više nije potrebno.
Za obitelji je ovo često jedan od najtežih aspekata za prihvatiti, no liječnici naglašavaju da je to prirodan i očekivan dio umiranja koji osobi na samrti zapravo smanjuje nelagodu. Forsiranje hrane ili pića u ovoj fazi može izazvati više štete nego koristi, uzrokujući mučninu ili čak gušenje.
Nakon što apetit nestane, sljedeći na redu je govor. Kako tijelo slabi, održavanje razgovora postaje naporno i iscrpljujuće. Govor postaje usporen, a osoba provodi sve više vremena u snu ili stanju nalik nesvijesti. To povlačenje iz komunikacije često je znak otpuštanja i pripreme za konačni odlazak.
Ubrzo nakon toga, vid počinje slabiti. Zjenice mogu postati staklaste i nefokusirane, a vidno polje se sužava, zbog čega osoba može vidjeti samo ono što joj je neposredno ispred lica. U ovoj fazi mogu se javiti i halucinacije, pa nije rijetkost da osoba na samrti vidi preminule članove obitelji ili kućne ljubimce, što mozak, u promijenjenom stanju svijesti, procesuira kao stvarnost.
Iako osoba u posljednjim satima postaje sve manje responzivna i tone u stanje koje nalikuje komi, dva osjetila ostaju iznenađujuće otporna. Dodir je jedan od njih. Čak i kad se čini da je osoba potpuno nesvjesna okoline, nježan dodir, poput držanja za ruku, može pružiti osjećaj sigurnosti i povezanosti.
No, osjetilo koje najduže prkosi smrti je sluh. Ovo vjerovanje, dugo prisutno među medicinskim osobljem i obiteljima, konačno je dobilo i znanstvenu potvrdu. Liječnici stoga savjetuju obiteljima da nastave razgovarati sa svojim voljenima, jer utješne riječi i poznati glasovi prodiru kroz veo nesvjesnosti, pružajući mir u samom finalu života.
Revolucionarna studija objavljena 2020. godine u časopisu Scientific Reports pružila je prve empirijske dokaze da je sluh posljednje osjetilo koje se gasi, prenosi Večernji. Neuroznanstvenici sa Sveučilišta British Columbia koristili su elektroencefalografiju (EEG) kako bi mjerili električnu aktivnost mozga pacijenata u hospiciju koji su bili u besvjesnom stanju, svega nekoliko sati prije smrti.
Istovremeno su snimali i moždanu aktivnost mladih, zdravih sudionika kao kontrolne skupine. Rezultati su bili zapanjujući: mozak umirućih pacijenata reagirao je na promjene u zvučnim uzorcima na vrlo sličan način kao i mozak zdravih ispitanika. Čak i kada tijelo više nije pokazivalo nikakve vanjske znakove reakcije, mozak je i dalje registrirao i obrađivao zvukove, potvrđujući da sluh ostaje aktivan do samog kraja.
Što se događa u mozgu?
Dr. David Hovda, direktor Centra za istraživanje ozljeda mozga na UCLA, nudi objašnjenje zašto se osjetila gube upravo tim redoslijedom. Prema njegovoj teoriji, mozak u procesu gašenja počinje “žrtvovati” područja koja su manje ključna za puko preživljavanje kako bi sačuvao energiju za vitalne funkcije. Ovaj proces može objasniti i fenomen viđenja “svjetla na kraju tunela”. Kako se mozak mijenja, vizualni sustav može postati izrazito podražen, što stvara percepciju jarke svjetlosti.
S druge strane, neuroznanstvenica dr. Jimo Borjigin sa Sveučilišta u Michiganu otkrila je da mozak neposredno prije smrti otpušta val neurokemikalija, što bi moglo objasniti zašto osobe koje su preživjele kliničku smrt često opisuju duboka iskustva u kojima se sve čini “stvarnijim od stvarnosti”. U tim posljednjim trenucima, mozak ulazi u stanje koje dr. Hallenbeck opisuje ne kao komu, već kao stanje nalik snu, čime se polako i postepeno gasi.
Vrisak.info
