Kad se brige počnu vrtjeti u krug, problem često izgleda veći, trajniji i teži nego što jest. Stručnjaci za otpornost zato predlažu jednostavan okvir: zapitati se je li problem trajan, zahvaća li doista cijeli život i što se konkretno može učiniti.
Takav obrazac razmišljanja, u kojem mozak odmah skače na najgori mogući ishod, terapeuti nazivaju katastrofiziranjem. New York Times navodi okvir psihologa Martina Seligmana, direktora Penn Positive Psychology Centera, koji se temelji na tri pitanja: trajnosti, sveobuhvatnosti i mogućnosti djelovanja.
Psihologinja Batinić Bajkovec ruši mit o burnoutu: ‘Ne pogađa slabe, već baš one koji najviše vuku’
Je li problem trajan?
Prvo pitanje glasi: hoće li ovo trajati ili je riječ o nečemu privremenom? Kad smo pod stresom, negativni događaji mogu se činiti kao da nemaju kraj, no samo imenovanje vremenskog okvira može pomoći da se problem sagleda realnije.
Stručnjaci stoga predlažu jednostavan test: hoće li vas ista stvar mučiti za pet sati, pet dana ili pet tjedana?
Ako znate da problem ima rok trajanja, lakše ga je podnijeti. Iako vam u tom trenutku može biti teško, spoznaja da situacija neće trajati zauvijek pomaže da izađete iz osjećaja panike i prijeđete u stanje u kojem problem možete mirnije izdržati.
Pomaže i jednostavno pitanje: hoće li me ovo mučiti za pet sati, pet dana ili pet tjedana? Ako mislite da će vas problem i za pet tjedana ozbiljno opterećivati, tada vrijedi uložiti vrijeme, energiju i resurse u njegovo rješavanje. Ako ne, možda mu trenutačno pridajete veću težinu nego što zaslužuje.
Zahvaća li baš sve?
Drugo pitanje odnosi se na širinu problema. Jedan neuspjeh, sukob ili loš dan lako mogu stvoriti dojam da je sve krenulo po zlu, no Seligmanov okvir traži odmak: pogađa li ta situacija doista svaki dio života ili samo jedno područje?
Upravo taj odmak pomaže zaustaviti generaliziranje. Ako je propao jedan projekt, to ne znači da je osoba promašaj; ako je jedan odnos završio, to ne znači da je netko nevoljen. Poanta je problem vratiti u stvarne granice.
Što je pod mojom kontrolom?
Treće pitanje glasi: gdje u ovoj situaciji imam mogućnost djelovanja? Nakon što priznamo da je situacija teška, korisno je zapitati se: ‘Što konkretno mogu učiniti?’ To može biti mali korak, odluka, razgovor, plan ili traženje pomoći. Važno je prepoznati koji je dio problema pod našom kontrolom. Ako pomaže, to se može i zapisati, prenosi TPortal.
Drugim riječima, umjesto da problem gledamo kao prijetnju koja nas paralizira, možemo ga pokušati promatrati kao zagonetku koju treba postupno riješiti. To ne znači da će rješenje uvijek biti lako ili brzo, ali pomaže da se fokus pomakne s panike na djelovanje.
Vrisak.info
