“Ali imao/la si dobro djetinjstvo.” Rečenica je to koju mnogi roditelji izgovore kada im njihova odrasla djeca pokušavaju objasniti koliko su bila nesretna tijekom odrastanja. Iako se može činiti kao logična obrana, psihologinja Samantha Rodman Whiten tvrdi da je činjenica da vam dijete uopće govori o onome što je bilo loše zapravo, pomalo čudno, pozitivan znak.
To znači da vam pokušava iskomunicirati svoju tugu i bijes, a to ne bi činilo da vas ne smatra važnom osobom u svom životu, piše YourTango.
Potreba za empatijom, a ne obranom
Toliko ste važni da vaše odraslo dijete duboko čezne za vašom empatijom i potvrdom svoje perspektive. Kada ne možete saslušati njihovo viđenje djetinjstva i suprotstavljate se njihovoj stvarnosti vlastitom, prikupljajući dokaze o “dobrom djetinjstvu”, vaša veza zaista implodira.
Ako se nalazite u ovoj situaciji, promjena koja će najvjerojatnije pomoći vašem odnosu jest razvijanje nove i objektivnije perspektive o djetinjstvu – i vašem i djetetovom.
Put prema rješenju
Najbolji način za to je odlazak na terapiju koja se usredotočuje na vašu obitelj podrijetla i kako je vaše vlastito odrastanje dovelo do slijepih točaka u odnosu s djetetom. Ovo je težak proces i zahtijeva predanost preuzimanju odgovornosti za svoj doprinos otuđenju. Potreban je dubok introspektivan rad o vlastitom podrijetlu, učenje alternativnih načina razmišljanja o odnosu roditelj-dijete te stjecanje konkretnih strategija za drugačiju komunikaciju.
Ovaj je rad težak, ali nema ničeg ispunjenijeg od dubokog kopanja kako biste razumjeli sebe u službi poboljšanja odnosa s onima koje najviše volite. Ako vam je vaše odraslo dijete poslalo ovaj članak, to je izuzetno pozitivan znak: ono je uloženo u odnos i nada se da ste i vi.
Zamka polarizacije
Važno je imati na umu da nijedno djetinjstvo nije 100% dobro ili 100% loše. Što se više fokusirate na to koliko je djetinjstvo vašeg djeteta bilo dobro, to se ono više osjeća prisiljenim uvjeriti vas u loše dijelove. To se naziva “polarizacijom”, a znači da su dvije osobe privučene u ekstremnije pozicije iz želje da uvjere drugu u svoju perspektivu.
U svojoj praksi viđam polarizaciju između roditelja i djece te između supružnika, jer su to vjerojatno najbliži i najsmisleniji odnosi u životima većine ljudi. Zato se obje osobe osjećaju duboko povrijeđeno kada se čini da druga ne može podijeliti njihova sjećanja i osjećaje. Kada konačno možete duboko razumjeti osjećaje svog djeteta o onome što je pošlo po zlu, ono će lakše moći početi prisjećati se i nekih pozitivnih stvari. Ta empatija može transformirati vaš odnos.
Otuđenje nije moderan trend
Ponašanje vašeg djeteta ili otuđenje nisu isključivo posljedica socioloških promjena ili trendova. Iako se često govori da stope otuđenja rastu, to zapravo nije slučaj. Otuđenje je nekada bila tajna, osjetljiva tema o kojoj se nije govorilo. Roditelji bi djeci rekli: “Moja sestra i ja ne razgovaramo” ili “Ne volimo tu stranu obitelji”, i na tome bi stalo. Danas je otuđenje postalo otvorena tema razgovora.
Posvuda na društvenim mrežama ljudi raspravljaju o “slabom kontaktu” ili “bez kontakta” sa svojim roditeljima i govore kako se ne mogu upuštati u odnose koji su “toksični”. To znači da vaše odraslo dijete sada ima jezik za otvoreno razgovaranje o otuđenju, ali vjerojatno bi imalo problema s vama u bilo kojoj generaciji. Ideja da je otuđenje nešto novo je utješna, ali lažna, i ne nudi nikakve praktične alate za ponovno povezivanje.
Stvarnost “toksičnih” odnosa
Kada terapeuti potvrđuju roditeljima da za otuđenje svoje djece krive “trendove”, čine im veliku medvjeđu uslugu. Stvarnost s kojom se morate suočiti jest da se otuđenje ne događa slučajno. “Toksično” možda jest popularna riječ, ali ideja iza tog pojma je stvarna: neki su odnosi vrlo nezdravi, a vaš odnos s odraslim djetetom vjerojatno jest ili je bio jedan od njih. Vašu komunikaciju vjerojatno su, s obje strane, umjesto pozitivnosti i ljubavi, karakterizirali ljutnja, pasivna agresija, izazivanje osjećaja krivnje i borbe za moć. Za mnoge može biti prosvjetljujuće prepoznati da se otuđenje najčešće događa kada su roditelji i djeca slični, bez obzira na to priznaje li tu sličnost ijedna strana.
Perspektiva psihologinje i djeteta
Osim što sam psihologinja s desetljećem i pol iskustva, i sama sam iskusila razdoblja slabog, pa čak i nikakvog kontakta s vlastitim roditeljima. Donosim vam, dakle, perspektivu odraslog djeteta, a ne samo otuđenog roditelja. Otvoreno sam govorila o odrastanju u domu koji su obilježili bračni sukobi i problemi s mentalnim zdravljem, a velik dio mog osobnog rada bio je usmjeren na razumijevanje utjecaja mog odgoja na vlastite odnose, uključujući i one s mojom djecom.
Kako pronaći pravu pomoć
Otuđena odrasla djeca često misle da njihovi roditelji idu samo terapeutima koji ih tješe i potvrđuju njihovu perspektivu. Drugi osjećaju da roditelji žele popraviti odnos iz kombinacije panike, srama i upravljanja imidžom, ali bez interesa za istinsku promjenu. Ta percepcija gura vaše dijete dalje jer vas vidi kao sebičnu osobu, a ne kao roditelja punog ljubavi koji je uložen u zdrav odnos.
Ako započnete terapiju, budite sigurni da to nije s onim što nazivam “ChatGPT” terapeutom, koji vas prvenstveno pokušava utješiti. Umjesto toga, radite s terapeutom koji će vam pomoći da se promijenite na nove načine. Iz svog osobnog i kliničkog rada mogu vas uvjeriti da ne postoji osoba koja ne može imati koristi od boljeg razumijevanja svog odgoja. Duboko vjerujem da je razumijevanje vlastite prošlosti najučinkovitiji način za poboljšanje vaših odnosa s voljenima na dubokoj razini. Terapija može duboko promijeniti vašu sliku o sebi i, posljedično, vaš odnos s odraslim djetetom.
Vrisak.info
