Dijete dolazi iz škole vidno uzrujano. Prije nego što ga i stignete pitati što se dogodilo, u suzama vam prepričava neugodan susret s drugim učenikom. Dok slušate, bude se i vaše emocije, možda potaknute vlastitim sjećanjima ili roditeljskim instinktom da zaštitite dijete.
Slušanje i prihvaćanje djetetovih osjećaja prvi su koraci, no ključno je ispravno protumačiti ponašanje koje ga je povrijedilo kako biste znali kako dalje postupiti. Je li drugo dijete bilo samo nepristojno, zločesto ili je riječ o zlostavljanju? Razlike je ponekad teško uočiti.
Zašto je važno razlikovati nepristojnost, zlobu i zlostavljanje
“Važno je jasno razlikovati ta ponašanja kako bismo bili sigurni da na svaku situaciju odgovaramo na najprikladniji način i da ne dolijevamo ulje na vatru, bilo da se radi o nenamjernom pogoršavanju situacije ili uskraćivanju prilika našoj djeci da izgrade potrebne vještine”, kaže za Mother.ly Angela Caiazza, licencirana bračna i obiteljska terapeutkinja u tvrtki LifeStance Health.
Kako ih razlikovati
Caiazza ističe dva faktora koja pomažu u prepoznavanju ponašanja: namjeru i učestalost.
“Nepristojnost je obično nenamjerna i rijetka, iako može biti bolna. Može jednostavno značiti da netko ima loš dan”, objašnjava Caiazza. Primjeri uključuju guranje u redu, kolutanje očima ili hvalisanje – takvo je ponašanje impulzivno i nepromišljeno, ali nije ciljano usmjereno na nanošenje štete.
“Zloba je namjera da se nekoga povrijedi, ali je i dalje rijetka i nije primarno usmjerena na kontrolu”, navodi Caiazza. Oštra primjedba izrečena u afektu, ignoriranje nekoga neposredno nakon svađe ili uništavanje nečijeg crteža iz osvete primjeri su ponašanja koje je namjerno, ali ne postoji izražena neravnoteža moći (poput razlike u veličini ili popularnosti) i ne događa se često.
“Zlostavljanje, s druge strane, uključuje sve navedeno – namjerno je, često i usmjereno na moć i kontrolu nad drugom osobom”, kaže Caiazza. Takvo je ponašanje nemilosrdno i obično se nastavlja i nakon što se zlostavljača zamoli da prestane. Neravnoteža moći stvara dinamiku u kojoj se jedna osoba ne može obraniti.
Kako osnažiti djecu da se zauzmu za sebe
Poučavanje djece o razlikama između ovih ponašanja može im pomoći da znaju kako reagirati i kada zatražiti pomoć.
“Možemo podržati našu djecu da prilagode razinu odgovora svakom od ovih scenarija. To znači da nauče ignorirati i prijeći preko nenamjerne i rijetke nepristojnosti, pokazati suosjećanje kada je to potrebno, ali i da se znaju zauzeti za sebe kada se suoče sa zlobom, tako što će jasno i smireno reći: ‘Ne sviđa mi se kako se ponašaš prema meni’.”
“Također im treba pomoći da shvate kako je zlostavljanje izuzetno ozbiljna stvar koju nijedno dijete nikada ne bi smjelo rješavati samo”, pojašnjava Caiazza.
Kada se roditelji trebaju uključiti
Postoje znakovi na koje roditelji trebaju obratiti pozornost kako bi znali kada je vrijeme za djelovanje. “Roditelji bi se trebali umiješati kada bilo koje od ovih ponašanja postane namjerno, ponavlja se ili eskalira. Ako primijetite da se vaše dijete boji ići u školu, žali se na sve češće bolove u trbuhu ili postaje tjeskobno ili povučeno, to su znakovi da mu je potrebna proaktivnija podrška i intervencija”, kaže Caiazza.
Poznavanje karakteristika ozbiljnijeg ponašanja poput zlostavljanja može biti korisno i za razgovore s djecom o nezdravoj dinamici u prijateljstvima.
Prema studiji Sveučilišta u Kaliforniji, Davis, fenomen “prijatelja-neprijatelja” (eng. frenemies) pokazuje koliko je uobičajeno da se zlostavljanje događa unutar prijateljskih odnosa kao način na koji agresor stječe popularnost. Drugi prijatelji mogu brzo slijediti taj primjer kako bi osigurali vlastito mjesto u društvenoj hijerarhiji.
Kada se to dogodi, djeci može biti posebno bolno i zbunjujuće. “Najvažnije što možete učiniti jest pomoći djetetu da shvati – bez obzira o kome se radi: prijatelju, članu obitelji ili odrasloj osobi – da zdravi ljudi ne povređuju druge učestalo i namjerno te da nitko ne bi smio tolerirati takvo ponašanje”, ističe Caiazza, prenosi Index.hr.
Ona preporučuje da se roditelji u takvim okolnostima zauzmu za sigurnost svog djeteta i odmah uključe školsko osoblje. “Time ujedno djetetu pokazujete da je traženje pomoći potrebna vještina i da je zlostavljanje iznimno ozbiljna stvar.”
Kako bi ovakvi teški razgovori bili što prirodniji, stručnjaci savjetuju da ih se uklopi u svakodnevnu rutinu. To može uključivati večernje prepričavanje dana, postavljanje pitanja o smiješnim trenucima, čitanje knjiga ili gledanje filmova koji se dotiču ovih tema ili dijeljenje vlastitih iskustava iz djetinjstva. Nije uvijek lako čuti odgovore djece, ali prilike da zavirite u njihov unutarnji svijet i pratite kako razvijaju smisao za humor i empatiju su neprocjenjive.
Vrisak.info
