Svi smo se našli u toj situaciji. Vaše dijete proživljava snažne emocije ili ima potpuni ispad bijesa, a vi se jedva suzdržavate da i sami ne planete.
Koliko god bili odrasli, teško je ostati pribran pred glasnim djetetom koje preplavljuju osjećaji koje ne može kontrolirati.
Ponekad reakcija može biti i burnija pa se čini kao da i sami doživljavate slom.
Iako je to razumljivo, važno je naučiti kako vlastite emocionalne reakcije držati pod kontrolom – zbog djeteta, ali i zbog sebe.
Stručnjaci objašnjavaju zašto je to važno i nude praktične savjete za upravljanje emocijama u teškim trenucima, piše Parents.com.
Vaša reakcija utječe na dijete
Možda mislite da se vaša emocionalna reakcija na djetetov ispad bijesa tiče samo vas, no ona zapravo snažno utječe na vaše dijete. Prije svega, vaša emocionalna energija je zarazna.
“Djeca iščitavaju vaše emocionalno stanje i reagiraju na njega, kako zbog povezivanja, tako i zbog preživljavanja”, kaže licencirana terapeutkinja Hayley Wilds.
“Ako je vaša energija povišena, vjerojatno će i dijete eskalirati kao odgovor na vaše stanje.”
Drugi razlog zbog kojeg je vaša reakcija važna jest lekcija koju dijete uči o regulaciji emocija. Ukratko, ako pretjerano reagirate, učite dijete da su takve reakcije na stres normalne i prihvatljive. S druge strane, odmjeren pristup pokazuje djetetu da je osjećaje moguće procesuirati na zreliji način.
“Ako vlastitim primjerom pokažete kako se mirno nositi sa snažnim osjećajima i zajedno s djetetom primjenjujete tehnike smirivanja, ono će s vremenom, promatrajući vas, naučiti vještine potrebne za samoregulaciju”, dijeli Wilds.
Što se događa u mozgu
Da biste naučili bolje upravljati svojim osjećajima, korisno je razumjeti što uzrokuje tako snažne reakcije na djetetove ispade. Sve se svodi na ljudsku biologiju. Kada vaše dijete doživi slom, vaša amigdala, centar za obradu emocija u mozgu, prepoznaje opasnost i pokreće reakciju “bori se, bježi ili se zamrzni”, objašnjava Brooke Sundin, licencirana terapeutkinja.
“Istovremeno, prefrontalni korteks, koji nam pomaže da jasno razmišljamo i donosimo smirene odluke, može se privremeno ‘isključiti'”, opisuje ona.
Razumijevanje onoga što se događa na kognitivnoj razini može vam pomoći da prepoznate vlastitu reakciju na stres i zatim poduzmete korake kako biste “ponovno aktivirali svoj prefrontalni korteks i djetetu vlastitim primjerom pokazali zdravu regulaciju”, objašnjava Sundin.
Strategije samoregulacije koje pomažu
Umjesto da odmah reagirate, provjerite kako se osjećate i zamislite intenzitet svojih emocija kao valove u oceanu. “Roditelje potičem da ‘jašu na valu’ kako bi podržali vlastitu samoregulaciju”, predlaže Sundin. Promatrajući svoj “val”, možete vidjeti kako doseže vrhunac i na kraju se spušta, što vam može pomoći da smirenije reagirate. “Često primjećujem da se roditelji iznenade koliko se brzo ti valovi dižu i koliko su zapravo kratkotrajni”, kaže Sundin.
Terapeutkinja Hayley Wilds predlaže tehniku uzemljenja koju naziva zagrljaj leptira. “Stavite dlanove na prsa, prekrižite ruke i naizmjence se lagano tapkajte”, opisuje ona. “Ovu tehniku možete koristiti i da umirite dijete tako da ga zagrlite i na isti način tapkate po leđima”, dodaje Wilds.
Iako se može činiti suprotno intuiciji, ponekad je najbolja strategija napraviti pauzu i ne reagirati odmah. “Ako dijete ne ozljeđuje sebe, druge ili ne uništava imovinu, u redu je pustiti ga da izbaci osjećaje na nekoliko minuta ako vam je to vrijeme potrebno da se saberete prije nego što mu se pridružite u smirivanju”, kaže terapeutkinja Laura Todd.
Korisno je imati nekoliko podsjetnika ili “mantri” koje si možete ponavljati u teškim trenucima, kaže Sundin. “Roditelji mogu vježbati izjave poput: ‘Ja sam dobar roditelj i mogu se nositi s ovim’ ili ‘Moje dijete je u suštini dobro, samo mu je sada teško'”, predlaže.
Emocionalni ispadi mogu biti glasni, i izvana i iznutra. Suprotstaviti se tome tišinom može biti moćan alat. “Jednostavan način da regulirate vlastiti živčani sustav, a istovremeno pomognete djetetu, jest da govorite tiho, tiše nego inače”, kaže terapeut Brian Lutz. “Ova tehnika potiče vaš živčani sustav da smanji razinu uzbuđenja, što djetetu šalje poruku sigurnosti.”
Snažan način da se emocionalno uravnotežite jest da se usredotočite na disanje, kaže Todd. “To je jedini alat koji vam je uvijek dostupan i možete ga koristiti u svakom trenutku, pogotovo ako nema druge odrasle osobe koja može uskočiti dok se vi saberete”, opisuje. To može biti jednostavno brojanje udaha ili samo obraćanje pažnje na usporavanje disanja, što je ujedno i dobar primjer samoregulacije za vaše dijete.
Wilds preporučuje uzimanje “pauze za smirivanje” tijekom emocionalno nabijenih trenutaka. Predlaže da kažete nešto poput: “Mama je sada malo frustrirana. Idem na minutu u svoju sobu da se smirim. Odmah se vraćam da i tebi pomognem da se smiriš.” U
zimanje pauze, uz naglasak da ćete se odmah vratiti, “ne samo da pokazuje da su emocije normalne, već djetetu jasno daje do znanja da ga ne napuštate i da ćete se odmah vratiti kako biste mu pomogli”, objašnjava Wilds.
Što treba izbjegavati
Važno je izbjegavati usklađivanje s djetetovom povišenom energijom kroz vikanje, kritiziranje ili prijetnje. “To samo pojačava njihovu preplavljenost jer vide da ste i vi izvan kontrole, što ih dodatno uznemiruje, a vjerojatno će osjećati i sram”, kaže Wilds. To stvara začarani krug u kojem vaša reakcija pojačava djetetovu, i obrnuto.
Ljudski je, ali primamljivo je djetetovo ponašanje shvatiti osobno. “Vidio sam roditelje koji reagiraju kao da im dijete to namjerno radi, što samo dolijeva ulje na vatru”, kaže Lutz. Umjesto toga, pokušajte djetetov ispad promatrati onakvim kakav jest. “To je jednostavno slučaj emocionalne disregulacije, ništa više”, objašnjava.
Kada potražiti dodatnu podršku
Čak i uz sve savjete na svijetu, ponekad su naše emocionalne reakcije prejake da bismo se s njima nosili sami. Priznati to prvi je korak, a sljedeći je potražiti podršku. “Postoje brojni resursi kojima se roditelji mogu obratiti dok se nose s izazovima roditeljstva”, kaže Sundin.
Ona navodi da se roditelji mogu povezati s terapeutima koji su stručnjaci za dječji razvoj i nude savjetovanja za roditelje. “Uz to, lokalne grupe za podršku i internetske zajednice odličan su način za povezivanje s roditeljima koji prolaze kroz slične situacije”, dodaje.
Potražiti pomoć nije znak slabosti. Ne možete davati iz praznog izvora, a nećete moći naučiti dijete samoregulaciji ako se prvo sami ne naučite regulirati.
Vrisak.info
