Djetinjstvo oblikuje način na koji doživljavamo svijet, ljude i sami sebe. Iskustva iz ranih godina života često ostavljaju nevidljive tragove koji kasnije određuju kako reagiramo na stres, sukobe i bliskost s drugima.
Iako se mnoga djeca s vremenom nauče nositi s teškoćama, postoje određeni obrasci koji se zadrže i u odrasloj dobi – osobito ako ih nisu naučila prepoznati ili razumjeti.
Prema riječima savjetnika, upravo nerazriješene emocije i problemi iz djetinjstva mogu biti temelj osjećaja tjeskobe i nesigurnosti koji se kasnije javljaju bez jasnog uzroka.
1. Odrastanje u okruženju bez emocionalne podrške
Djeca koja odrastaju u domovima u kojima se emocije ignoriraju ili umanjuju često nauče potiskivati vlastite osjećaje.
U odrasloj dobi to se može pretvoriti u teškoću prepoznavanja i izražavanja vlastitih potreba, što stvara stalni osjećaj unutarnje napetosti. Kad osoba godinama ne nauči da je u redu tražiti utjehu, svaka situacija u kojoj se osjeća ranjivo može pokrenuti tjeskobu.
Savjetnici objašnjavaju da takvi pojedinci često imaju dojam da moraju biti “snažni” i samostalni pod svaku cijenu, jer su kao djeca naučili da emocije nisu sigurne. Odrasla anksioznost tada postaje način da tijelo izrazi ono što riječima nikada nije smjelo.
2. Pretjerano kritični ili zahtjevni roditelji
Djeca koja stalno dobivaju poruke da nisu dovoljno dobra često razviju osjećaj da moraju neprestano dokazivati svoju vrijednost. Taj obrazac lako se prenosi u odraslu dob, gdje se javlja strah od pogrešaka, tjeskoba u društvenim situacijama i stalna potreba za odobravanjem.
Takvi ljudi rijetko osjete istinski mir jer je njihova unutarnja mjera vrijednosti stalno vezana uz vanjsko priznanje.
Stručnjaci za odnose ističu da se iz takvog odgoja često rađa tzv. “unutarnji kritičar” – glas koji neprestano podsjeća na pogreške i umanjuje uspjehe. Kad taj glas preuzme kontrolu, anksioznost postaje svakodnevni suputnik.
3. Nepredvidivo ili nesigurno obiteljsko okruženje
Djeca koja su odrastala u domovima punim napetosti, svađa ili emocionalne nestabilnosti često razvijaju pojačan osjećaj opreza. U takvim okolnostima dijete uči da svijet može biti nepredvidiv i da mora biti stalno “na oprezu”. U odrasloj dobi ta stalna pripravnost postaje tjeskoba – tijelo reagira kao da je i dalje u opasnosti, čak i kad objektivno nije.
Savjetnici upozoravaju da takvi obrasci često traju godinama, sve dok osoba ne prepozna da njezini strahovi nisu reakcija na sadašnjost, nego na prošlost.
Zato se preporučuje stvaranje osjećaja sigurnosti kroz rutinu, zdrave odnose i emocionalnu stabilnost – okruženje koje odrasla osoba može sama izgraditi, a koje nadomješta ono što je u djetinjstvu nedostajalo.
Vrisak.info
