Odgoj djeteta trebao bi biti zajednički trud roditelja, temeljen na međusobnom poštovanju i razumijevanju djetetovih potreba. No, što se događa kada jedan roditelj odluči primijeniti stroge i potencijalno štetne metode kažnjavanja, unatoč protivljenju drugog? Ova priča o majci koja otkriva kako njezin suprug kažnjava njihovog trogodišnjeg sina bacanjem njegovih igračaka otvara važno pitanje – gdje je granica između discipline i emocionalne štete?
Care and Feeding Slate je u svojoj kolumni dobio zanimljivu priču jedne majke koju donosimo u nastavku.
Nedavno sam tražila jednu od omiljenih igračaka mog trogodišnjeg sina, “Zephyra” – mali auto u obliku dinosaurusa – i pitala mog muža “Todda” zna li gdje je. Todd mi je odgovorio da ga je bacio u smeće kako bi kaznio Zephyra jer ga je nazvao “glupim.” Bila sam zgrožena. Kada sam ga pitala zašto bi učinio nešto tako ekstremno, rekao je da je to “efikasno.”.
Primijetila sam da nedostaje još nekoliko Zephyrovih dinosaur igračaka, zajedno s drugim stvarima, ali sam pretpostavila da su samo izgubljene. Kada sam ga upitala je li ih on također oduzeo, Todd je priznao da jeste. Otkrila sam da već mjesec dana sprovodi novo pravilo – Zephyr će izgubiti igračku svaki put kad učini nešto pogrešno. Todd me zatim pitao jesam li primijetila da je Zephyr u posljednje vrijeme poslušniji. I zaista, naš sin je postao spremniji pridržavati se pravila, ali sam isto tako primijetila da je sve povučeniji i jako zaštitnički nastrojen prema svojim stvarima. Upisali smo ga u vrtić nedavno, pa sam pretpostavila da je to razlog promjeni u njegovom ponašanju.
Podijelila sam s Toddom svoja zapažanja i zabrinutost da ovo što radi našem sinu može nanijeti emocionalnu štetu. Rekla sam mu da želim da odmah prestane – postoje drugi načini provođenja discipline, poput “time-outa,” ukidanja ekrana ili privilegija. Todd je odgovorio da smo već pokušali te metode i da ne djeluju. Prema njegovim riječima, dijete Zephyrove dobi sasvim je sposobno razumjeti da “ili će se ponašati kako treba, ili uskoro neće imati ništa s čime se može igrati.”
Naš sin je sasvim normalan trogodišnjak koji se ponaša poput većine djece te dobi – ponekad kaže “ne” kada ga se na nešto natjera, ne želi ići na spavanje u točno određeno vrijeme ili odbija probati novu hranu. Nije nikakav nemogući uragan koji ne sluša ništa. Jako me brine kako će ovo utjecati na njegovo mentalno zdravlje i odnos s ocem, ali moj muž vjeruje da je njegov pristup najbolji. Kada sam ga izazvala da pronađe stručnjaka za razvoj djece koji bi se složio s njim, njegov odgovor je bio da “sve te takozvane stručne metode ne funkcioniraju u stvarnom svijetu.” Osim da provjeravam smeće prije nego što ga iznesemo, koje su moje opcije?
Neki od odgovora koje je dobila su bili:
- Krajnje je apsurdno i duboko tužno što možda stvarno moraš provjeravati smeće kako bi bila sigurna da tvoj muž nije bacio igračke vašeg trogodišnjaka iz čistog hira. Zephyr je pravo dijete – ali koji je Toddov izgovor za ponašanje poput djeteta? Ovo bih smatrala ozbiljnim znakom za uzbunu – ne samo zato što se radi o pretjeranoj kazni za sasvim uobičajeno (iako ponekad frustrirajuće) ponašanje trogodišnjaka, već i zato što tvoj muž potpuno odbacuje tvoju zabrinutost i inzistira na ovome iako si mu jasno rekla da prestane. Ti nisi njegovo dijete; trebate biti ravnopravni partneri i suroditelji. Ne smije nastaviti s metodom “discipline” – koja je u stvarnosti čisto kažnjavanje – s kojom se ti ne slažeš.
- Brine me da je ovo tek vrh ledenog brijega kada je riječ o Toddovim strogim i nerealnim očekivanjima od ponašanja malog djeteta. Njegova tvrdoglavost u trenutku kada si mu se suprotstavila nije dobar znak. A budimo realni: netko tko je ovako nepopustljiv i pretjerano kažnjavajući prema trogodišnjaku vjerojatno neće olabaviti disciplinu kako dijete raste. Danas baca igračke zbog sitnih prekršaja – što će učiniti kada dijete bude starije i počne pokazivati stav, ili kada tinejdžer odluči testirati njegove granice? Na koliko načina ćeš morati štititi Zephyra od Toddovih pretjeranih kazni i krutih ideja o disciplini? I koliko ćeš dugo morati posredovati i pregovarati sa svojim mužem – sada i kroz cijelo djetinjstvo vašeg sina?
- Todd je trebao doživjeti ozbiljan poziv na buđenje kada si mu rekla da se bojiš kako njegovo ponašanje može oštetiti njegov odnos sa sinom. Roditelj s imalo poniznosti uzeo bi to k srcu. Njihov međusobni odnos možda nije tvoja odgovornost, ali dobrobit tvog sina jest.
- Reci Toddu da kao roditelji morate biti na istoj stranici kada su u pitanju razumne posljedice za neprimjereno ponašanje. On ne može jednostrano odlučivati kako će vaše dijete biti kažnjavano, niti može koristiti metode koje ti smatraš neprihvatljivima. Mnogo kazni, uključujući fizičko kažnjavanje, moglo bi biti “efikasno” ako je jedini cilj da dijete bespogovorno sluša. Ali nisu efikasne ako cilj roditeljstva uključuje ljubav i povjerenje.
- Daj mu do znanja da svojim postupcima Zephyra ne uči da nešto ne smije raditi jer je to pogrešno – nego ga uči da ga se boji i strepi od njegovih reakcija. I jasno mu daj do znanja da, budući da te tako nepoštivao i ignorirao tvoje zabrinutosti u vezi njegove metode kažnjavanja, ovo više nije samo roditeljski problem – ovo je sada ozbiljan problem u vašem braku.
Roditeljstvo nije natjecanje u tome tko će biti stroži, već proces u kojem dijete uči kroz vođenu ljubav, granice i razumijevanje. Ako metode discipline uzrokuju strah i povlačenje djeteta, umjesto da ga poučavaju pravim vrijednostima, vrijeme je za ozbiljan razgovor i promjenu pristupa. Svako dijete zaslužuje osjećaj sigurnosti u svom domu, a svaki roditelj bi trebao biti spreman preispitati vlastite metode kako bi osigurao zdravo i sretno djetinjstvo svom djetetu.
Vrisak.info
