Nekoć su društvene vještine bile nešto što se podrazumijevalo. Roditelji su pretpostavljali da će djeca kroz svakodnevnu interakciju s odraslima i vršnjacima naučiti komunicirati, od pokazivanja empatije i aktivnog slušanja do rješavanja sukoba. No, dolaskom digitalnog doba, roditelji i psiholozi primjećuju da tehnologija ugrožava te ključne međuljudske vještine, a generacija Z i generacija Alfa pokazuju slabije razvijene socijalne vještine od svojih prethodnika.

“Apsolutno primjećujem pad društvenih vještina kod djece, a mobiteli i društveni mediji velik su dio tog problema”, ističe za HuffPost JJ Kelly, klinička psihologinja poznata kao “Punk Rock Doc”. Problem je, kaže, što tehnologija služi kao prepreka, a ne kao put prema boljoj komunikaciji. Djeci, ali i odraslima, previše je primamljivo sakriti se iza ekrana koji im služi kao štit od stvarnog svijeta.

Randi Crawford, savjetnica za roditeljstvo i osobni razvoj, smatra da su telefoni i drugi digitalni uređaji “zamijenili praksu u stvarnom životu”. Objašnjava kako je postojalo vrijeme kada su djeca sve učila u hodu, kroz neugodne razgovore, procjenu situacije, sklapanje prijateljstava i činjenje pogrešaka. Danas i djeca i odrasli mogu “sve uređivati iza ekrana”.

Prema Kelly, loša strana takvog ponašanja jest što je tehnologija “uskratila bezbroj svakodnevnih prilika za vježbanje hrabrosti u stvarnom životu”. To uključuje osnovne vještine poput uspostavljanja kontakta očima, snalaženja u neugodnim trenucima ili rješavanja sukoba licem u lice.

Umjesto da prihvate prilike za zdravo rješavanje nesuglasica, djeca na internetu pribjegavaju pasivnoj agresiji, ignoriranju i javnom sramoćenju. Kelly to naziva “normaliziranim skrivanjem”, gdje se djeca, umjesto da prođu kroz nelagodu, “povlače iza ekrana”.

No, upravo se u nelagodi događa važan društveni rast. “Društvene vještine grade se u nelagodi”, rekla je Crawford. “Nije zabavno, ali tako učimo.” Iako se razgovor porukama čini sigurnijim, interakcije licem u lice ostaju ključne za razvoj. Problem je rješiv, uvjeravaju psiholozi. “Djeca ne postaju lošija”, naglasila je Kelly. “Samo imaju manje prilika vježbati kako biti hrabar čovjek.”

Kako završiti razgovor

Mladi ljudi odrasli na dopisivanju i internetskim razgovorima često ne znaju kako završiti razgovor. “Ekrani su tu vještinu učinili nevidljivom. Jednostavno prestanete odgovarati, a djeca tu naviku prenose u interakcije licem u lice, gdje se to tumači kao nepristojno”, primijetila je Kelly Gonderman, klinička psihologinja.

Ta je vještina važna jer drugoj osobi signalizira da je interakcija imala prirodan tijek – početak, sredinu i kraj. Djeca koja znaju graciozno završiti razgovor osjećaju se manje anksiozno u društvu. Roditelji ih tome mogu naučiti vlastitim primjerom, koristeći jednostavne fraze poput: “Bilo mi je drago razgovarati s tobom, idem sada nešto provjeriti”.

Cilj nije savršena odlazna rečenica, već signal da se razgovor privodi kraju. To se može vježbati i kod kuće, primjerice, nakon obiteljskog razgovora za večerom, poticanjem djeteta da kaže: “Ovo je bio super razgovor, idem sada pisati zadaću.”

Kako izraziti neslaganje bez publike

“Društveni mediji nagrađuju javne prozivke”, kaže Gonderman. Mnogi mladi ne znaju kako izraziti suprotno mišljenje, a da to ne pretvore u javnu raspravu. “Stvarni život zahtijeva sposobnost da nekome izravno kažete da vas je nešto zasmetalo, bez izvođenja predstave za druge”, dodaje. Ta je vještina ključna za održavanje zdravih odnosa.

“Dijete koje može reći ‘Hej, to me povrijedilo’ u četiri oka, bez potrebe za podrškom grupe, imat će zdravija prijateljstva i kasnije odnose”, objašnjava Gonderman.

Roditelji mogu biti uzor tako da pred djetetom izravno riješe nesuglasicu s partnerom ili prijateljem, umjesto da se žale nekom drugom. Za vježbu, Gonderman predlaže igranje uloga: “Pretvaraj se da sam rekao nešto što te zasmetalo. Što bi mi rekao?”

Kako pružiti podršku bez nuđenja rješenja

Biti uz nekoga tko je uzrujan bez pokušaja da se situacija odmah “popravi” ključna je vještina empatije. “Mnoga djeca pribjegavaju šalama ili skretanju pozornosti kad se prijatelj muči, jer ih nitko nije naučio kako se ponašato u neugodnoj situaciji”, kaže Gonderman. “Dijete koje može jednostavno biti prisutno uz prijatelja koji je uzrujan bit će osoba kojoj svi vjeruju.”

Roditelji mogu pomoći tako da pokažu znatiželju umjesto da nameću rješenja. Mogu pitati: “Želiš li da ti pomognem to riješiti ili se samo želiš ispuhati?” Važno je zatim poštovati djetetov odgovor. Vježbati se može i kad su emocije manje intenzivne.

Ako je dijete blago frustrirano, Gonderman savjetuje oduprijeti se porivu za popravljanjem i jednostavno reći: “To zvuči stvarno frustrirajuće.” Time se modelira da osjećaje ne treba rješavati, već samo priznati.

Kako biti dobar svjedok

Fenomen pasivnog promatrača je stvaran. Djeca često znaju što je ispravno, ali ne znaju kako se uključiti kad vide da netko trpi zlostavljanje ili ima problema, a da ne pogoršaju situaciju. “Pasivni promatrači nisu loši ljudi; oni su samo nespremni”, kaže Gonderman.

Učenjem kako biti dobar svjedok, dijete stječe samopouzdanje i samopoštovanje. Roditelji mogu o tome razgovarati s djecom kroz stvarne scenarije. “Kad dijete spomene nešto što se dogodilo u školi, pitajte ga što je učinilo, što bi voljelo da je učinilo i što bi moglo učiniti sljedeći put. Bez osuđivanja, samo promišljanje”, savjetuje Gonderman.

Vježba treba biti specifična. Umjesto apstraktnog pitanja, pokušajte s: “Što bi rekao da vidiš nekoga kako sam sjedi za ručkom dok mu se stol do njega ruga?”

Kako sportski podnijeti poraz

Iako nema ništa loše u trofejima za sudjelovanje, Gonderman primjećuje da djeca sve manje uče vještinu sportskog ponašanja. “Natjecanje, razočaranje i neuspjeh stvari su koje su djeca prije učila kroz stalno ponavljanje u situacijama s malim ulozima”, kaže ona. Dobro podnošenje poraza uči emocionalnoj regulaciji i otpornosti.

“Dijete koje se slomi svaki put kad ne pobijedi borit će se s razočaranjem cijeli život”, objašnjava Gonderman. Znati graciozno gubiti čini dijete osobom s kojom se drugi žele igrati i natjecati. Roditelji ne bi trebali žuriti preko djetetovih osjećaja razočaranja.

“Pustite ih da budu razočarani minutu. Zatim, kad se strasti smire, razgovarajte o tome što je bilo teško”, savjetuje ona. Najbolja vježba su društvene i kartaške igre kod kuće, gdje netko mora izgubiti. “Neka gubljenje bude redovita, normalna pojava, tako da se prestane činiti katastrofalnim.”

Što roditelji mogu učiniti?

Prije nego što započnu ove važne razgovore, roditelji bi trebali poduzeti dva temeljna koraka. Prvi je preispitati ulogu tehnologije u djetetovu životu. “Ako želite da se društvene vještine vaše djece vrate na pravi put, morate biti spremni postaviti stvarne granice oko tehnologije”, rekla je Kelly. To može značiti odgađanje nabave telefona i postupno uvođenje aplikacija kao privilegije, a ne prava.

Drugi korak je preispitati kako reagiraju kada im se dijete povjeri o nekom sukobu. Važno je stvoriti siguran prostor. Kelly savjetuje roditeljima da počnu s potvrđivanjem osjećaja, poput: “To zvuči stvarno teško”, a zatim pitaju dijete želi li samo da ga saslušaju ili mu treba pomoć, prenosi Index.hr.

“Ako se bojite razgovarati s djetetom o nekoj temi”, zaključuje Kelly, “to vjerojatno znači da o tome i trebate razgovarati. Čak i ako se budu rugali ili im bude neugodno, zapamtit će i razgovor i vašu sposobnost da ga vodite.”

Vrisak.info