Jučer sam potaknuta objavom na jednoj stranici, odlučila ne raditi ništa po stanu. To je podrazumijevalo samo skuhati kavu i makarone s crvenim umakom.
Eto tako sam sjedila i tipkala po mobu, ali stan se nije očistio, niti neće. Prašina ispod stolica izazivala me i namigivala. I eto, kao i uvijek, nisam odolila. Očistila sam stan. Prije tuširanja sam naprskala umivaonik i wc školjku, nakon tuširanja završila istim postupkom cijelu kupaonicu. Eto ti ga na. Ako mislim jedan dangubit prije moram sve sredit.
Žena k’o žena. Pospremi, presvuci, operi, izglačaj, posloži, usisaj, okupaj, istresi, posij, zalij, skuhaj, ispeci, napiši, izračunaj, prezentiraj, našminkaj, feniraj, počešljaj, saslušaj…i ima toga do bezbroj riječi i znakova.
A ja bih htjela moliti, voljeti i sanjariti.
Htjela bih crtati i pisati stihove.
Htjela bih sjediti na Ćupriji i gledati kako Trebišnjica protiče. Odlazi. Odnosi danas.
Zelena poput nje pjevala bih u jesen i u proljeće kad nema ni leda ni zvizdana.
I neka sam kao stjena ipak zaplačem. Noge mi drhte u hladnim jutrima i burovitim noćima kad i zeko traži majku. Kad je i potočić zalađen. Kad je i nebo otišlo u drugi svemir. Sve buči, a ja šutim.
Sve ide, a ja stojim.
I čekam kad ću sebi trebati.
Imam desetine svojih divnih tratinčica, koje unatoč gaženju namjernih i slučajnih koraka krase jednu čarobnu livadu života. Imam sreću pa sam i ja izrasla na istoj. Nekad one meni podignu laticu da ozdravim, nekad ja njima.
I dođe inje pa nestanemo i dođe sunce pa se ponosno šepurimo.
I plešemo i opsujemo i zapjevamo.
I evo danas kad svi čestitaju tu pobjedu žene ja pišem o njima. Svakidašnjim savršenstvima kojima rijetko pridaje svijet pažnju. Obično onda kad je kasno. Kad im je ubijeno i tijelo i duša. U 2020 anksioznost će biti drugo po redu, po učestalosti, oboljenje kod žena u svijetu. Baš čudno! Ženi se uspjeh ne oprašta. Zamaskiraju osudu u buketić tulipana za 8.ožujak/mart. E vala, ne treba mi ni danas kad ga nisam dobila predhodnih 365 dana. Kad nijedan od tih 8760 sati nisam bila posebna, ne moram ni danas. Kad mi se kupuje, kupim sama sebi. I cvijet i cipele i večeru. Neke žene nemaju tu sreću pa potlačene spuštaju glavu pred šamarima.
I svaku večer ih se sjetim u molitvi.
I mojih baba koje su Hercegovinu gradile svojim leđima i bremenima.
I moje majke koja je svoju prvorođenu dovela iz Sarajeva u bijelom kovčegu.
I mojih teta koje su da bi zaštitile svoju slijepu majku ostale u selu koje je granatirano svaki dan.
I mojih kolegica koje već deset godina gospodare podzemljem, protiv upale bubrega i mokračnih kanala.
I mojih prijateljica koje sa svojim bolestima, tugama i gubitcima svakodnevno grade ovo društvo.
I novinarka koje su svakodnevno na prvoj crti.
I tgovkinjama koje za mizernu plaću održavaju dom.
I krojačica koje svaki dan ugođaju tuđim ukusima svojom kreativnosti.
I liječnica, učiteljica, inspektorica koje svaka svojim poslovima daju pečate našoj pismenosti, zdravlju i zakonitostima.
Svake žene koja prkosi svojom emotivnosti sadašnjim virusima neetičnosti i čvrstih standarda.
I neka nas s izgriženim noktima, dijabetesima, presađenim bubrezima, epilepsijama i tumorima. Neka nas isctanih ožiljcima, opet smo jače. Opet smo korjenje koje drži stablo.
I tratinčica koja na prvim pogled tako obična i mala prevladava u cijeloj livadi.
Ne danas, svaki dan budite ponosne što ste to što jeste.
Žena.
Ana Soldo/Vrisak.info